Vještina praštanja

Svaki put kada slušam o praštanju, iznova se oduševim tom veličanstvenom majstorijom. Oprostiti, prvo drugima za sve što su namjerno i nenamjerno radili, a što nas je povrijedilo. Potom oprostiti sebi za sve gluposti, idiotluke i za sva strašna i manje strašna nedjela, za sve one stvari koje u grlu pumpaju balon krivice od koga ponekad pred spavanje ne možemo da dišemo. I na kraju oprostiti životu, okolnostima, situacijama, pravim stvarima koje su došle u pogrešno vrijeme, mimoilaženjima, neskladima, putevima koji ne vode nikud, vremenu, stanju u zemlji i svemu drugome što bi moglo zasluživati naš oprost. A zaslužuje ga sve – ne zbog toga što za sve što se dešava postoji neko opravdanje, nego zarad unutrašnjeg mira. Zarad onog blaženog osjećaja odmora koji imamo kada nakon dugo vremena pustimo teški teret.

Ali evo u čemu je kvaka: ja zaista ne znam kako se prašta. Čvrsto odlučim da ću nekome da oprostim, pa onda neko vrijeme mislim da sam oprostila (možda i stvarno jesam), ali se u nekom trenutku predomislim i vidim da ipak ne mogu da oprostim. Ne znam, valjda nisam spremna. Ili me toliko pojede ljutnja, da ni neću da oprostim. Zajapurene misli mi lupaju o lobanju, zapjenim se kao bataljon epileptičara u tom svom bijesu i neću da oprostim te velike neoprostivosti i nepravde koje mi drugi ljudi naprave. A opet, nekada se desi nešto što mi pogazi najveća životna uvjerenja, a ja sa unutrašnjom mudrošću dostojnom najvećih zen majstora oprostim sa nevjerovatnom lakoćom.

Ne znam kako se prašta i mislim da niko to ne zna. Nema ispravnog načina da se oprosti, kao što nema ispravnog načina da se voli ili da se žaluje ili da se ljuti. Znam samo da nekom magijom to nekad uspijem, a što više radim na sebi to mi lakše i prirodnije dolazi. Osjećaj je toliko olakšavajuć i lijep, iskreno praštanje na mene djeluje pročišćujuće i oslobađajuće. Godinama me opraštanje zanimalo i fasciniralo i nakon puno proučavanja, uspjela sam da dođem do nekoliko zaključaka koji su za mene bili dragocjeni.

  1. Oprostiti ne znači prihvatiti negativno ponašanje i biti žrtva. Oproštanje i briga o sebi i svojim potrebama ne treba da budu u konfliktu – mogu da oprostim neznanom junaku koji mi je prije godinu dana ukrao auto, ali to ne znači da ga podržavam u tome da krade niti da je ok krasti moja kola. To samo znači da biram da ne idem kroz život vječno ljuta.
  2. U partnerskim odnosima, praštanje ne znači pomirenje. Oprostiti znači da ste riješili da sve ono što je bilo u starim odnosima, tamo i ostane. Da ste riješili da nastavite da idete dalje i da ste pustili svoje bivše da to i budu – bivši. I da dajete drugim ljudima priliku da grade bliskost sa vama, ne tjerajući ih da oni ispaštaju za grjehove onih koji su ranije bili tu.
  3. Oprostiti sebi je jedna od najboljih stvari koju možemo da uradimo za svoje mentalno zdravlje i svoj spokoj. Koja god da je težina strašnog tereta koji nosimo, mi nismo naš grijeh. Za neka strašna ponašanja imamo neko opravdanje, izgovor ili razlog, a opet postoje u životu svih nas one bezvezne stvari koje smo napravili a ni ne znamo zašto. Ponekad snosimo posljedice, ponekad ne. I ponekad nam drugi ljudi oproste, a nekad nam se čini da na koja god vrata pokucamo naiđemo na zid osude. Ali mi nismo naša strašna ponašanja i oprostiti sebi znači da dajemo sebi dozvolu da se vratimo kući, u sebe, sigurni da ćemo tu uvijek pronaći bezbjedno utočište. Šta god da je teret koji nosite, oproštaji koje dobijate od drugih ljudi će biti iznenađujuće beznačajni za lakoću vašeg življenja sve dok ne naučite da oprostite sebi.
  4. Praštanje je čin ljubavi. Ljubavi prema sebi – praštam jer volim sebe dovoljno da želim sebi mir. Ljubavi prema drugima – bilo da ih oproštajem ujedno puštam da odu ili im oproštajem otvaram put do bliskosti. I konačno, ljubavi prema životu, jer u svijesti o konačnosti života, oprostiti znači da volimo život dovoljno da mu dozvoljavamo da bude najbolji moguć za nas.
  5. Praštanje nas uvijek mijenja. I mislim da je vjerovatno zbog toga toliko teško oprostiti, jer intuitivno svi znamo da će nas opraštanje preoblikovati, a jedan dio nas se uvijek zadrto drži starih obrazaca. Opraštanjem ponovo preuzimamo odgovornost nad svojim životom i prihvatamo da je isključivo na nama da od svog trenutnog stanja napravimo ljepši i bolji život.
  6. Za praštanje nisu potrebni ni izvinjenje ni pomirenje. Od nekih ljudi nikada nećete dobiti izvinjenje, nećete se pomiriti i nećete imati priliku da porazgovarate. Ali praštanje ne bi ni trebalo da bude reakcija na tuđe ponašanja, praštanje je unutrašnji proces tokom koga možete da žalujete, ljutite se, budete tužni i da na kraju jednostavno otpustite to sve, uz puno ljubavi.

Ne postoji matematička formula za praštanje. Veličina nanijete štete puta količina ljubavi podijeljeno sa brojem suza? Ne znam, ja još uvijek nisam naučila kako da uvijek i svuda oprostim sve i svima, vjerujem da nije niko. Ali sam naučila da je i praštanje, baš kao i ljubav, odnos koji gradim prema sebi i prema drugima. I znam da se na tome radi.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

0 Komentara

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *