Rekli su mi da neću moći

 

Znam ljude koji se zainate kada im kažu da nešto ne mogu. Kažu u sebi: „E sad ćeš ti da vidiš“, i onda upregnu svu svoju snagu i ostvare nevjerovatne stvari, jer su im drugi govorili da sigurno neće uspjeti. To su neki mentalni snagatori, pa malo iz prkosa, a malo iz takmičenja, dokažu svijetu da se strašno ogriješio o njih. Istrče maraton iako su rođeni bez nogu. Objave najprodavanije knjige iako su disleksični. Postanu najpoznatiji voditelji na svijetu, a imali su neka strašna djetinjstva u kojima su ih samo ugnjetavali i ponižavali. Upali se ta neka žiška u njima, taj lijepi prkos, pršti iz njih ta želja da dokažu svima da će se njihova imena pamtiti dugo pošto njih više ne bude bilo.

Ja nisam jedna od njih.

Imala sam prelijepo djetinjstvo, zdrava sam, bila sam maženo i paženo dijete, cijelog života slušam kako sam pametna i kako ću sigurno uspjeti. Okružena njegujućim roditeljima, rijetko kad sam čula da ja nešto neću moći. Toliko rijetko, da sam uglavnom vjerovala da ja to realno ne mogu.

Ali ponekad se desilo da znam da ljudi oko mene nisu u pravu. I tada bi se, samo na trenutak, upalio u meni jedan prkos, proradilo bi neko dijete koje se tvrdoglavo inati, gledala bih u oči onog nekog ko mi priča kako nema šanse da ja to mogu, i mislila bih u sebi: „E baš ćeš da vidiš“. I taj zdravi prkos me je doveo do nekih prilično lijepih stvari u životu, to moje odbijanje da prihvatim da postoji nešto što ja ne mogu. Jer mogu manje-više sve, znam, rekli su mi baba i đed još devedeset i treće.

Eto, na primjer, u osnovnoj školi sam imala jednu nastavnicu likovnog. Zvala se nekako, potpuno nevažno kako, recimo, Savica. I ta Savica je bila jedna gruba žena, potpuno neosjetljiva za to da je prekoputa nje 30 desetogodišnjaka čudnog samopouzdanja, a prepuno kreativnosti. Ta nastavnica, koja se zvala na primjer Savica, nas je tjerala da držimo ruke ispod klupe i da sjedimo samo uspravno i da ne nosimo nikakav nakit. Prije svakog ulaska u njenu učionicu morali smo svi da ćutimo, onda ona teatralno otvori vrata, mi pognute glave uđemo unutra i niko ne smije ni da pisne. Zamislite, molim vas, čas likovnog koji u grobnoj tišini provodimo nas 30, isprepadani od svemoćne nastavnice, recimo Savice. Ne sjećam se kako izgleda jer uglavnom nisam smjela da je pogledam u oči od parališućeg straha koji sam tada osjećala.

Jednom sam nešto nacrtala, neku pticu ili mrtvu prirodu ili moju porodicu, ne znam. Ali sjećam se kako je došla iznad mene i mog bloka pet, sjećam se kako sam na klupi gledala njenu siluetu i kako nisam smjela da okrenem glavu prema njoj, sjećam se odvratnog mirisa nekog ružnog parfema koji je koristila i sjećam se kako je počela podrugljivo da pišti na mene. „Ovo je sramota, ovo nije umjetnost nego bruka, ja ovakav anti-talenat nikad nisam vidjela, od tebe neće biti nikad nikakav kreativac, pa najbolje da odmah bacimo sve tvoje radove“. Pedagoški, nema šta! Jedina sreća je bila u tome što se niko od druge djece nije smijao jer na njenim časovima smijanje apsolutno nije bilo dozvoljeno, ali znam da sam mogla da ih čujem kako mi se rugaju u sebi.

I onda se upalio – jedan glasić ljut na nju, bijesan i pun želje da je šutne u dupe, jedna varnica čistog prkosa koja u sebi govori: „E vidjećete ga Vi“ (toliko sam bila uplašena od nje da ni u sebi nisam smjela da joj ne persiram).

Sjetim se te nastavnice koja se zvala nekako, možda Savica, relativno često. Te siluete koja se klati nad mojim vodenim bojama i blokom pet. Danas imam blog koji je posto prepoznatljiv upravo zbog mojih crteža. Možda oni nikad neće biti u Luvru, ali nisu baš za baciti. I da nisam bila tako dječije ljuta na nju, nikad ne bih ni smislila da sama ilustrujem svoje tekstove. Ali eto, vidjećete ga Vi, za mene će se znati zbog mojih crteža, a Vi ćete cijelog života ostati poznati kao silueta-žena koju smo se plašili čak i da pogledamo.

Isto tako, bila je jedna žena koja je radila u studentskoj službi Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Pohađala je standardnu školu šalterske neljubaznosti i bila je potpuno nezainteresovana kad sam predala papire za prepisivanje sa podgoričkog fakulteta na beogradski. Ta administrativna procedura je bila grozno naporna, hiljade besmislenih papira i onaj čovjek sa onog klipa koji mi stalno diše za vratom i pita: „A de je pečat“. Kada je jednom konačno sve bilo gotovo, posljednja prepreka pred finiš je bila gospođa sa šaltera studentske službe.

Deset minuta je nešto brojala, sabirala neke ECTS poene, provjeravala potpise, prevrtala onaj indeks, i konačno je u jednom trenutku donijela presudu. „Vama nisu priznali sve ispite“, kaže. „Moraćete dosta toga da polažete ponovo. Evo, 62 kredita razlike morate da date.“ Za vas koji niste studirali pobolonji, to je nekih 8-10 ispita razlike. Gledam je, prije toga sam malo meditirala, pa sam dosta smirena i zen. „Dobro, pa polagaću, šta sad…“ A ona se smije i kaže: „Pa ništa, diplomiraćete tamo do tridesetog rođendana, polako.“ Nije smiješno, ali joj to ne kažem, nego umjesto toga upalim sav svoj šarm i procvrkućem: „Jeste, ja sam htjela da polažem tu razliku paralelno sa redovnim ispitima, pa da ipak diplomiram na vrijeme“.

A ona me zblanuto gleda, kao da sam potpuno mentalno zaostala i kaže: „Ti hoćeš da polažeš dvije godine u jednoj?“

Klimnem glavom.

A ona počne grohotom da se smije i kaže mi: „Ma nema šanse!“

I opet, iskra prkosa, glasić u glavi koji više ne persira nikome, i jedno buntovno: „E baš ćeš da vidiš“.

Kad sam diplomirala u roku, u prvom mogućem terminu u junu i kad sam položila u jednoj godini ispite u vrijednosti od dvije godine, pošla sam da joj kupim čokoladu. Ali onda sam tu čokoladu pojela ja, nisam joj je nikad dala, stajala sam na sred Ulice Vojvode Stepe, i rekla joj u sebi: „Ma ko ne može, vidiš kako mogu“.

Isto tako, rekli su mi da neću nikada moći da se bavim koučingom u Crnoj Gori jer ljudi ovdje ne znaju šta je koučing. „Pa naučiće,“ govorio je prkosni glasić. I rekli su mi da ne može da se ide na trčanje kad pada kiša. I rekli su mi da je nemoguće naučiti turski. I rekli su mi da žena ne može sama da spoji veš mašinu (nisam znala da mi trebaju testisi da bih mogla da gurnem crijevo u zid). I rekli su mi da neću izdržati da ne jedem meso.

Super je kad nas ljudi oko nas ohrabruju. Stvarno, sve je tada puno lakše. Ali nekad je tako lijepo kad nam neko kaže da nešto ne može, pa kad se u glavi upali onaj glasić koji vrisne: „E baš ćeš da vidiš“.

Ponekad se tako pomjeraju planine. Samo me gledaj.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

1 reply
  1. Nataša
    Nataša says:

    Kako se radujem što sam bogatija za saznanje u kakvu divnu osobu si izrasla!
    Pozdravlja te jedna teta Nataša koja te je znala kad si bila djevojčurak.

    Reply

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *