Ponedjeljak: Tvojih pola sata

 

Usamljenost je bolan osjećaj. Znaš ono, oko tebe može da bude hiljadu drugih ljudi, a da se ti i dalje osjećaš usamljeno. I svi smo to nekad osjetili. Samoća, sa druge strane, je stanje kada oko tebe jednostavno nema nikoga. U posljednje vrijeme je deficitarna – i kad smo sami, nismo sami, jer su nam svi na poruku daleko. Malo samoće nam je prijeko potrebno. Ono kad oko nas nema nikog, kad nema nikakve interakcije ni sa kim i kada možemo da radimo šta god hoćemo.

Kroz rad sa klijentima primjećujem da je potreba za samoćom ponekad praćena osjećajem krivice. “Moj momak i ja radimo u kancelarijama koje su veoma blizu jedna drugoj, tako smo se i upoznali. Imamo isto radno vrijeme i ujutro zajedno idemo od kuće do posla, popodne se zajedo vraćamo. Onda predveče zajedno provodimo vrijeme, idemo na spavanje istovremeno… Osjećam da mi treba da nekad budem malo sama, a strah me je da ako pokušam to da mu kažem, da ću ga povrijediti, da će misliti da ga ne volim. Uostalom, neću da budem sebična, on je stvarno divan prema meni,” priča mi jedna klijentkinja.  Osjećaj krivice je još veći kod roditelja koji imaju potrebu da neko drugi preuzme djecu na par sati i da ostanu sami.

Kada sam pitala moju klijentkinju šta misli, da li i njen momak nekad želi da ostane malo sam sa sobom, zapanjeno me je pogledala i kao iz topa ispalila jedno sigurno “ne”. Iduće nedjelje je došla kod mene i rekla mi da je pričala sa momkom o tome kako će da uvede redovne šetnje sebi i kako joj prija da ide sama. On joj je na to oduševljeno odgovorio: “Super, taman da ja počnem da gledam Game of Thrones.”

Ja volim svoje trenutke kada sam potpuno sama. Nekad meditiram, nekad čitam knjigu, nekad samo sjedim i gledam kroz prozor, nekad pjevam (iako užasno pjevam). Ne mislim o potrebama drugih, ne moram nikoga da pitam “kakav ti je bio dan” ili “šta ćeš da radiš popodne” ili “kako si”. Pišem pa brišem, gledam šta mi je bio status na Facebook-u prije sedam godina, dremnem, pretražujem avionske karte do Japana koje ne kupim, upalim svijeću, legnem na pod da ispravim kičmu, gledam emisiju o jednom zgodnom veterinaru koji spašava ptice, jedem lubenicu iznad sudopere.

Ćutim. Ne radim ništa spektakularno ili vrijedno pomena. Ne uzdižem se kulturno, ne napredujem intelektualno, ne usavršavam koučing tehnike, nisam super-žena, ne doprinosim čovječanstvu ni na koji način. Samo postojim i lijepo mi je.

Tih pola sata su samo moji i osjećam se dobro. Jeste, možda mogu tih pola sata da provedem tako što ću oribati kupatilo ili ponoviti gradivo iz turskog ili pisati još malo za blog. Ali neću. Jer moje vrijeme za mene mi omogućava da kada se očešljam, obučem i vratim nazad u interakciju sa drugima i u obavljanje korisnih zadataka, budem zadovoljna i iskreno zainteresovana da čujem odgovor na pitanje “kako si, kakav ti je bio dan”.

Oslobodi se krivice što ti nekad ne treba niko drugi i ovog ponedjeljka isplaniraj kako ćeš svaki dan ove nedjelje imati svojih 5 minuta. Dobro, pola sata. I kada to vrijeme dođe, provedi ga bez pritiska da treba da radiš nešto korisno ili da se posvetiš nekom drugom. Pusti muziku, gledaj u plafon i iskuliraj. Biće sve u redu. Svijet neće propasti. Obećavam ti.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

0 Komentara

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *