Ponedjeljak: Sreća u sitnicama

Nebrojano mnogo puta do sada sam na koučingu čula rečenicu: „Imam sve i ipak nisam srećna“. Mislim da otprilike dvije trećine klijenta sa kojima radim izgovore ovo na prvom susretu. Pominju kako je tu sve ono krupno u životu – dobar partner, zdrava djeca, dobro plaćen posao, stan opremljen kao iz časopisa, s vremena na vrijeme putovanje do neke daleke destinacije, dobro zdravlje, prijatelji… „Imam sve velike stvari u životu, i opet se budim svaki dan sa nekom tjeskobom. Spolja gledano, moj život je savršen. Pa opet, nešto fali.“

Uvijek kada naiđem na ove drage, tužne ljude koji imaju sve osim osmjeha kad se bude ujutro, zapitam se gdje se izgubi radost jednom kada „imamo sve“. Zbog čega smo se smijali do neba onda nekad kada nismo imali gotovo ništa, osim ispitnih rokova i dovoljno para ili za piće sa društvom ili za prevoz do kuće, ali ne za oboje? Šta se desi sa srećom na putu do „savršenog života“ kome težimo?

Odgovora ima više i kod svakog klijenta je malo drugačije. Neko „ima sve“, a zapravo nije želio ništa od toga i san je bila umjetnička karijera. Neko nakon određenog broja naših susreta prizna (sebi, ne meni) da savršeni partner ipak nije tako savršen. Neko zapravo nikada nije htio djecu. Nekoga posao guši i radio bi za mnogo manje para nešto što mnogo više voli, ali ga je strah kako će obezbijediti egzistenciju i objasniti svima zašto napušta „savršen posao“. Neko ima zapetljane odnose sa majkom ili ocem.

Scenarija ima zaista jako puno. Ali svima njima je zajednička jedna stvar. Niko ne umije da mi odgovori na sljedeće pitanje: „U kojim sitnim stvarima u svakodnevici uživaš“. Uglavnom me pogledaju zbunjeno i pitaju – „Na šta misliš“.

A mislim na sitnice koje znače život. Na zvuk kiše dok udara o prozor. Na osjećaj toplog tuša poslije napornog dana. Na čitanje knjige. Na umakanje keksa u kafu dok se skoro ne raspadne. Na ono kada obučeš nešto u čemu izgledaš kao bomba. Ili na ono kada skineš čarape, oko članaka ti ostanu urezane linijce od šava, pa pređeš prstom preko njih. Na ono kada kupiš sebi mirišljavu svijeću u obliku ananasa u jednoj od onih preskupih radnji za kuću, iako znaš da ti to uopšte ne treba. Na ukus prave pite od domaćih kora. Mislim na topli jorgan i čistu posteljinu, lijepu poruku pred spavanje, na zalivanje biljke na terasi, na omiljenu šolju za kafu, na zagrljaje i na ono kad ti neko pridrži vrata. Sitnice.

Ljudi ih lako zaborave. U krupnim stvarima se teško uživa. One su nam samo plodno tlo da tu posadimo milion milijardi malih stvari u kojima ćemo svakodnevno uživati. Ne možemo da budemo srećni zato što imamo partnera, jer samo „biti sa nekim“ ne znači zapravo mnogo, ali nam sreću donosi kada sa njim pođemo u bisokop i on nas uhvati za ruku kada film postane baš napet. Sitnica. Ne donosi nam sreću ako zarađujemo mnogo novca, jer novac sam po sebi ne znači ništa. Ali ako od tog novca kupimo nekome poklon koji baš želi i obradujemo toga nekoga i vidimo kako se nečije lice ozarilo, e to je sreća, taj mali čin kada smo nekoga nasmijali, a ne novac.

Ako i ti „imaš sve, ali nešto fali“, zapitaj se da ne fale možda sitnice. I ovog ponedjeljka se fokusiraj na male stvari. Vidjećeš kako je puno lakše osjećati sreću kada ne moraš da se forsiraš da se raduješ zato što imaš svoj stan, ali umjesto toga možeš da se raduješ osjećaju kada popodne utoneš u kauč i pustiš onu glupu seriju koju toliko voliš.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

0 Komentara

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *