P&O: Kako prevazići osjećaj stida

Draga Jelena Marković,

Sviđa mi se blog. Inače ne pišem blogerima, ali sam se evo danas odvažio. Imam pitanje.

Često se sjetim situacija u kojima sam ispao glup ili nešto pogriješio. Po pola dana provedem vraćajući se tim situacijama, svađajući se sam sa sobom, igrajući sve likove u blamovima iz prošlosti. I smišljajući što sam trebao bolje da kažem ili uradim. Ima li neka tehnika da to ugasim? Da malo manje razmišljam o tome, a više o nečem ljepšem?

Pozdrav!

 

Riješila sam da ovo bude prvo od vaših pitanja kojima ću se baviti na blogu, jer je ovo nešto sa čime mogu i sama da se poistovjetim. Zar ne možemo svi? Ko od nas nije imao neki super-strašni blam iz prošlosti? Zavrnut kupaći tako da iz njega viri sve ono što nikad ne bi smjelo da proviri u javnosti? Zaglavljena hrana između zuba dok se široko osmjehujemo? Najveća glupost koju smo izvalili pred osobom koju pokušavamo da smuvamo? Stomak koji je proradio onda kada nikako nije trebalo da proradi? Rauzumijete što hoću da kažem…

Vraćanje na scene koje izazivaju osjećaj stida ili srama je zaista mučno. Neka sjećanja vremenom gube na težini i postaju manje važna – recimo, ako si se izblamirao pred nekim u koga si tada bio zaljubljen, a sada prema toj osobi ne gajiš više nikakve emocije, vjerovatno je da je osjećaj neprijatnosti sada manji nego što je bio dok si razmišljao o tome dok si još uvijek bio zaljubljen.

Sa druge strane, postoje sjećanja kod kojih intenzitet negativnih emocija vremenom ne opada (a možda čak i raste). To se najčešće dešava onda kada su drugi ljudi koji su uključeni u neprijatnu situaciju nama emotivno važni ili kada osjećamo da bi naše ponašanje moglo da ugrozi našu reputaciju.

Koliko god racionalno znamo da drugi ne razmišljaju o našem ponašanju toliko koliko mi razmišljamo, to nam uglavnom ne olakšava. Takođe, mnogi klijenti sa kojima sam radila a koji imaju isti problem kažu da su pokušavali da na situaciju posmatraju kao na lekciju iz koje bi mogli nešto da nauče ili da je sagledaju sa duhovite strane, ali da im ni to nije od bilo velike pomoći.

Pošto ne možeš uvijek da kontrolišeš o čemu ćeš razmišljati, rješenje je da odabereš šta će biti u fokusu tvojih razmišljanja. Recimo, razmišljaš o situaciji u kojoj si ispričao preglup vic i niko se nije smijao, a tebi je bilo baš važno da ispadneš duhovit. Najčešće se svi fokusiramo na emocionalnu vrijednost sjećanja – pa ponovo proživljavamo osjećaj stida, intenziviramo ga, pojačavamo. Umjesto toga, kada krene razmišljanje o glupom vicu, svjesno riješi da ćeš da prebaciš fokus sa emocije na kontekst. Pokušaj da se sjetiš kakvo je bilo vrijeme toga dana, kako je izgledalo tvoje orkuženje, šta si imao na sebi, kako su bili obučeni drugi ljudi… Pošto ne možeš da spriječiš negativni film da krene, možeš da odabereš šta će da bude u krupnom planu.

Možeš da pokušaš odmah: odaberi neko sjećanje, bilo koje sjećanje zbog koga osjećaš neprijatnost i stid. Slobodno uzmi nešto baš grozno, nešto od čega svaki put poželiš da propadneš u zemlju.

Sada polako prebaci fokus – kako si izgledala lica drugih ljudi? Šta ti se na njihovim licima ne sviđa? Kakvo je bilo svjetlo u prostoriji u kojoj se sve dešavalo? Kakvu obuću si nosio? Šta ti je bilo smiješno i antipatično kod drugih ljudi u tom trenutku? Što detaljnije budeš fokusiran na kontekst, to je vježba uspješnija.

I kako se sada osjećaš? Sigurna sam da je pebacivanjem fokusa sa emocije na konekst opao intenzitet blama koji si osjećao.

Za neprijatna sjećanja iz prošlosti nije ključno da ih zaustavljamo i suzbijamo jer će ona kad-tad isplivati i krenuti da nas maltretiraju. Suština je da im umanjimo emotivnu vrijednost tako što ćemo odabrati šta ćemo na tom našem mentalnom filmu da zumiramo. A onda kada nekoliko puta proživiš istu neprijatnu situaciju fokusiran na kontekst a ne na emociju, primijetićeš kako će sjećanje izgubiti na težini i početi sve rjeđe i rjeđe da se javlja. I tada ćeš, kako si ti to simpatično rekao, manje razmišljati o tome, a više o nečem ljepšem.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

0 Komentara

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *