,

Nervozna mlada

 

U sobi mojih roditelja stoji jedno veliko ogledalo. Tog dana sam zblanuto gledala sebe u bijeloj haljini u tom ogledalu i sa užasom sam konstatovala da izgledam grozno. To je bilo dva dana pred moje vjenčanje, pažljivo planiran događaj kome su se svi radovali. I ja sam se radovala. Uglavnom. Samo što ponekad nisam.

Mjeseci pred svadbu su bili čisti haos u mojoj glavi. Neprekidna žurka u kojoj se smjenjuju presrećne misli pune ljubavi za čovjeka za koga se udajem i horor misli. Uglavnom o tome kako ja to neću umjeti. Nisam nikad umjela sebi da odgovorim na pitanje šta je „to“, samo jedna blijeda ali zastrašujuća ideja da ja „to“ neću umjeti.

Uradila sam ono što rade svi ljudi kad imaju problem – pošla sam pravo na Google. Mislila sam da je još neko nekad u istoriji sigurno bio nervozan i anksiozan prije braka. Voljela bih da nisam, jer je prva rečenica koju sam pročitala bila „doubt means don’t” (“sumnja znači da ne treba da radiš to”). Nije mi imalo nikakvog smisla – zašto se ne bih udala za fantastičnog Duška? I ovo me je dodatno uznemirilo. Stvorilo mi je osjećaj da sa mnom nešto nije u redu, da ta moja snažna želja da provedem ostatak života sa čovjekom koga obožavam i istovremeni strah da “neću to umjeti” nisu baš normalni i da samo ja prolazim to.

Tek dan pred vjenčanje mi je priznao da je i on veoma nervozan. Noć pred svadbu smo oboje bili toliko uznemireni da nismo mogli da budemo kući i izašli smo u šetnju. Jeli smo kokice i pili Cedevitu, moj čovjek i ja, šetali smo kilometrima nošeni adrenalinom i provjeravali smo po hiljaditi put je li sve spremno za sjutra.

Mislila sam da će mi to biti najljepši dan u životu. Sve žene tako kažu, i ja sam to čekala.

Nije bio. Bilo je veoma lijepo, provela sam se super, proslava je počela oko 8 uveče, a ostali smo do 6 ujutro kad smo sa konfetama u kosi pošli u fast food restoran, onako u vjenčanici i odijelu, sa još par prijatelja.

Ali to mi nije bio najljepši dan u životu.

Najljepši dan u životu je došao dva dana kasnije, kada smo u kolima negdje oko granice sa Albanijom oboje bukvalno plakali od smijeha. Neko je rekao nešto i samo smo se nadovezivali i smijali i sve loše misli su bile otjerane. Slušali smo Noru Džouns, bili smo sami u autu, opušteni, i ja sam se osjećala toliko sigurno, toliko voljeno i toliko smisleno da mi je tada prvi put palo na pamet da ćemo mi to umjeti.

Znam da je i on znao, jer više nije bilo nikakve napetosti, nikakvog otpora, sve je među nama prirodno klizilo i sve je bilo onako kako  sam od samog početka i htjela da bude – spontano, lako i lijepo.

O anksioznosti pred brak se toliko rijetko priča, i svi osjećaju pritisak da moraju da budu presrećni. Sada znam da je ovo potpuno bizarno, nije normalno da osjećaš samo čistu sreću po cijeli dan, a znaš da donosiš jednu od najvažnijih odluka u životu i svašta nešto se mijenja. Mi smo živjeli zajedno prije braka, pa mi je opet bilo stresno. Ko god kaže da su zajednički život i brak isto, taj nije bio u braku. Nije isto. Ne umijem da objasnim šta se promijeni, ali se promijeni, i stvarno nije isto.

Ako se i ti trenutno nosiš sa vrteškom emocija oko planiranja svadbe, bih da znaš nekoliko stvari:

  1. Tvoj život će se promijeniti. Dobićeš toliko toga predivnog i velikog i vrijednog, i vjerovatno ste se i vjerili zato što među vama vlada ljubav i možete da zamislite da ćete biti dragi jedno drugom i kad budete imali po sedamdeset godina. Ali jedan dio tebe će postati dio tvoje prošlosti. Malo će ti se promijeniti osjećaj za to ko si ti, ko je tvoja porodica. Možda ćeš promijeniti prezime. Ljudi će te doživljavati malo drugačije. Nesvjesno, ponekad se upale mehanizmi tugovanja kada prolazimo ovakve promjene. Jedan dio tebe se raduje zbog novog života, drugi dio tebe se pozdravlja od starog i to je bolno. Važno je da ovo ne blokiraš i da pustiš sebe da odžališ zbog svega što u tvom životu više neće biti isto.
  2. Sama svadba je potpuno nevažna. Nebitno je ko je svirao, kakve su fotografije i je li bilo osam vrsta viskija. Znam da sad misliš da je važno, ali je to toliko suštinski nevažno. Voljela bih da se nikad nisam sjekirala oko repertoara ili boje buketa. Toliko puno energije ide u to da se napravi savršeno vjenčanje, da zaboravljamo da je to najsporednija stvar u braku.
  3. Reci nekome da te je strah. Potrudi se da taj neko bude neko ko te neće osuđivati i ko te neće uvjeravati da to što te je strah znači da treba da odustaneš. Nađi nekoga kome možeš da kažeš da se plašiš, a ko će ti na to reći: „Naravno da se plašiš, uz tebe sam i možemo da pričamo kad god hoćeš“. Zahvalna sam svima koji su meni ovo rekli pred moju svadbu, ova rečenica mi je bila najveći poklon.
  4. Tvoj partner će ostati ovakav kakav je sad i pošto izgovorite veliko „da“. Neće se naprasno pretvoriti u neko grozno čudovište i neće odjednom isplivati hiljadu i jedna mana koju je vješto krio. Ako ti je bilo dobro sa njim prije braka, to se neće promijeniti preko noći. Ali isto tako, ako očekuješ da će zbog braka on da se promijeni na bolje, razmisli možeš li da živiš sa tim da se to možda nikad neće desiti. Postoje crvene zastavice o kojima treba da vodiš računa – problemi sa alkoholom, kockom i drogom, bilo koji vid nasilja, ozbiljno nepovjerenje i pretjerana ljubomora. Ali ako pored sebe imaš čovjeka sa kojim dijeliš važne životne vrijednosti i imate slične ciljeve u životu, prilično sam sigurna da on neće odjednom postati monstrum.
  5. Kako god da se sada osjećaš, vjerovatno i druga strana prolazi kroz slične emocije. Vjeruj svom partneru dovoljno da možeš da pričaš sa njim otvoreno o tome kako si nervozna, zbunjena, srećna, anksiozna, zabrinuta, uzbuđena i sve to istovremeno. To je čovjek sa kim ćeš provesti ostatak svog života. On prvi treba da zna kad se ne osjećaš skroz okej. Kad podijelite taj teret, biće ti puno lakše.
  6. Ti treba da budeš na prvom mjestu. To je tvoje vjenčanje i važnije je šta ti hoćeš od toga šta hoće tvoja majka ili tvoja buduća svekrva. Saslušaj ljude oko sebe, uvaži sve argumente, ali to je na kraju tvoj dan. Mi smo napravili veliku koktel žurku koja je počela u 8 uveče. Ni moja ni Duškova porodica nisu bili oduševljeni, ali nama se to tako radilo. Imaš pravo da se izboriš oko stvari koje su tebi bitne. Uostalom, planiranje svadbe je lijepa prilika da u startu postaviš granice sa porodicama – koliko je tebi okej da vam se drugi miješaju u vaše odluke, a kada to prestaje da ti bude u redu.

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

0 Komentara

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *