Nauči da kažeš “NE”

Sjećam jedne scene iz djetinjstva – sjedim pored prozora, prstom brljam po staklu i očajnički čekam da brat dođe iz škole. Naizmjenično žmurim na jedno pa na drugo oko i gledam kako se razdaljina između drveta i koša pomjera u zavisnosti na to kroz koje oko gledam. Ovu nevjerovatnu magiju sam otkrila juče, ali danas je već nestalo svo uzbuđenje oko toga i meni je samo dosadno. U pozadini čujem majku kako telefonira sa nekim. „Da mi je da dan traje jedno pedeset sati, pa da mogu da stignem sve što hoću,“ kaže. I ja iskreno strijepim da će majka konačno nekad uspjeti da se izbori kod tamo nekih nadležnih da se zvanični dan produži na 50 sati. Namigivanjem primaknem koš drvetu i razmišljam o tome kakva bi to bila bolna agonija da dan traje 50 sati i što će to kome kada i ovako vrijeme prolazi sporo kao puž?

Mnogo kasnije, kad više nisam imala vremena da mijenjam razdaljinu između dva predmeta namigivanjem, poželjela sam da predložim majci da napravimo već jednom tu peticiju za produženje dana. Trebalo mi je da stignem sve. Da budem dovoljno odmorna da prema svima budem ljubazna i da svakom izazovu u svom životu mogu da se posvetim sa jednako entuzijazma. Da stignem i na posao i na kafu i na koučing i na kurs jezika i na trčanje i da prošetam psa i da odgledam klip na kome gorila odgaja tigra i da pripremim trening za klijenta i da posjetim babu i đeda. I da odspavam. San sam, kako to obično ide, prvi žrtvovala. Pa kafe i posjete i klipove. Entuzijazam i ljubaznost su bili u opadanju. Onda mi je brzo postalo svejedno šta radim jer sve radim automatski.

Kad sam konačno pozvala majku u želji da joj ispričam kako sam je se sjetila i kako ćemo da napišemo peticiju da se dan produži, shvatila sam da se nisam čula sa njom već nekoliko dana i ona je bila ljuta zbog toga. I tada sam počela da se pitam – je li ovo život?

Magija je nastala onda kada sam shvatila da je količina obaveza smanjivala količinu produktivnosti. A rješenje je bilo toliko očigledno da je bilo smiješno – samo treba da kažem “ne”. Prvo sebi. Ne, nema ostanajanja u kancelariji duže, ne, ne možeš da preskačeš spavanje, ne, nećeš ići na kurs meditacije kad već i sama znaš da meditiraš, ne, ne ne. I to nije bilo uvijek jednostavno i tražilo je samodisciplinu. Ne onu strogu samodisciplinu, već baš suprotno (što nije umanjivalo činjenicu da mi je bilo vrlo bolno da prihvatim da odjednom ne mogu sve).

A onda je trebalo reći ne i drugima. Neću na kafu sa tobom, drugarice iz osnovne škole sa kojom se nisam vidjela već 13 godina. Ne, ne možemo da zakažemo koučing nedjeljom veče. Ne, nemam vremena da odgovorim na anketu. Neću da pišem CV i motivaciono pismo za tvoju sestru. Neću da volonterski odradim koučing za tvog druga. Ne, ne, ne i ne.

Reći ne drugima je bilo još teže. Možda zato što sam imala snažnu potrebu da udovoljim svima u svim zahtjevima i prohtjevima, a možda zato što sam u svojoj glavi napravila strašnu grešku što sam pomislila da će moje “ne” uticati negativno na moje odnose sa drugima.

A desilo se upravo suprotno: zauzvrat sam dobila podršku od drugih, razumijevanje i kvalitetnije provedeno vrijeme. I konačno sam se naspavala.

Otkrila sam nekoliko jednostavnih pravila u svemu ovome:

  1. Kvalitet moje brige o drugima raste kada raste moja briga o sebi. Time što sam naučila da kažem “ne” manje važnim stvarima, mogla sam sa više energije da se posvetim stvarima koje sam riješila da hoću da radim. I postala sam prisutnija u sopstvenom životu, što mi je dalo mogućnost da kvalitetno budem tu za ljude koji su mi važni.
  2. “Ne” treba da bude brzo i ljubazno i ne moram da se pravdam nikome zašto nešto hoću ili neću. Jedno obično “izvini, danas popodne mi stvarno ne odgovara,” u većini slučajeva potpuno završi posao i niko se ne naljuti.
  3. Nekoliko izgovorenih “ne” mi je dalo veliki prostor da kažem “da” stvarima koje su stvarno bitne i vrijedne u mom životu. Rad sa klijentom na koučingu je važan i zahtijeva moju punu pažnju. Vrijeme sa bratom i sestrom je važno. Ali ispunjavanje aplikacije za posao za komšinicinog sina nije. Što me dovodi do sljedećeg:
  4. Shvatila sam da ljudi imaju tendenciju da mi “uvale” da radim stvari umjesto njih, a to meni predstave kao “pomoć”. Recimo, ako ti treba pomoć da napišeš motivaciono pismo, možeš da mi pošalješ to što si do sada napisala, pa ću ti dati svoje komentare i sugestije. To je pomoć. Ali ako očekuješ od mene da ću ga ja čitavog napisati, to nije pomoć već mi uvaljuješ da radim tvoj posao. Onda kada sam naučila da odvajam pomaganje drugima od ispunjavanja tuđih hirova, postalo mi je drastično lakše da kažem “ne”.
  5. Postoje alternative – između toga da nekoga odbijem i toga da objeručke prihvatam što se od mene traži, postoji čitav spektar mogućih scenarija.

 

Danas u kolima, dok sam čekala zeleno, naizmjenično sam žmurila na lijevo pa na desno oko i tako pomjerala semafor u odnosu na banderu. Učim turski, radim koučinge, držim treninge, vodim svoj biznis i imam prelijepo ispunjeno slobodno vrijeme. I sve stižem. Nekoliko malih “ne” me je dovelo do toga da ono čemu sam rekla “da” stvarno vrijedi. I život je opet lak, kao onda davno kada sam brljala prstom po prozoru, a 24 sata su mi zaista dovoljna za sve.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

0 Komentara

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *