Kad tražiš utjehu?

U svoj svojoj ljepoti, veličanstvenosti i nevjerovatnosti, život umije potpuno da nas preplavi. Kreće se u talasima, smjenjuju se lako i teško, lijepo i ružno, prijatno i neprijatno. Kad je more mirno, stvarno je savršeno i tako je dobro biti živ. Dišeš lako, možeš da uživaš u trenutku, toplo je i ispunjava te neko jednostavno zadovoljstvo. Ali kad dođe talas, u grlu ti zapinje jedno klupko od koga brige pletu omču, pred spavanje se javi neka misao iz desevedest i osme koja zuji pored tvog uva kao najdosadniji komarac i ne da ti da spavaš, tjeskobno je, uporno je, dosadno je.

Talas je nekad stvarno velik. Mislim na ono kad treba da doneseš tešku odluku, kad neko ko ti je bio veoma drag umre, kad izgubiš prijatelja, kad se razvedeš, kad ostaneš bez posla, kad se razboliš… Ali najčešće je talas mnogo manji. Svakodnevne situacije u kojima se osjećaš neugodno i konfuzno. Ono kad treba da tražiš povišicu, kad ti djevojka koja ti se jako sviđa kaže da ima momka, kad se posvađaš sa nekim, kad ti neko ostavi grozan komentar na Instagramu, kad staneš na vagu pa vidiš da je broj veći nego što želiš, kad sanjaš nešto ružno, kad te boli zub, kad su te svi na poslu iznervirali, kad ti se samo leži u krevetu i plače, bez ikakvog očiglednog razloga.

Kad je talas velik, drugi ljudi to osjete pa najčešće imamo nekoga pored nas ko brine o nama. Ko nas tješi. Taj neko nas uhvati za ruku (bukvalno ili metaforički) i kaže nam da se isplačemo, pa onda baci neku foru da nas zasmije, pa plačemo i smijemo se istovremeno, pa nam taj neko pošalje poruku pred spavanje da provjeri jesmo li okej, pa zajedno sa nama po hiljadu puta prolazi kroz iste priče dok nam nekako ne bude bolje. Bodri nas, navija za nas, pomaže nam da zašijemo one djelove koji su se rašili po šavovima. Tješenje je ona divna magija u kojoj puštamo drugima da nam vidaju rane. Traži bliskost (ljepše te tješi tvoja najbolja drugarica od nepoznate bibliotekarke), traži ranjivost (moraš pred nekim da se ogoliš i da kažeš da ne možeš više i da je stvarno teško), traži slobodu (da budeš ono što jesi, da osjećaš što god osjećaš, da razmišljaš i o najbanalnijim glupostima).

Želiš da radiš na sebi i da naučiš da upravljaš svojim emocijama, mislima i zadovoljstvom? Prijavi se na program “Mentalna higijena” koji počinje u oktobru i traje 3 mjeseca.

Tješenje je jedan on ljekovitijih momenata ljudskog iskustva, a želja da budemo utješeni tinja u svima nama. Fora je samo u tome što nam treba da budemo utješeni i onda kad je talas mali. Ne mora nužno svijet oko tebe da se raspada i da ti se izmiče tlo pod nogama da bi u tebi počela da se javlja glad za utjehom.

Ovo ponekad zaboravljamo. U toliko smo velikoj zabludi, da često možemo da čujemo kako ljudi pričaju o djeci: „Sito je, presvučeno je, ništa mu ne fali… neka plače koliko hoće“. Ali zar nam je stvarno u životu samo važno da su nam zadovoljene samo osnovne potrebe, a traženje bilo čega preko toga je „hleb preko pogače“? Zar nismo svi samo grudvice kostiju i kože, sićušni u džinovskom univerzumu, zbunjeni zbog čudnih načina na koje se život odvija, zabrinuti za sebe i druge koje volimo, zauvijek uplašeni od smrti, ranjivi pred tuđim komentarima i željni one meke i umirujuće pažnje. Onog osjećaja da će sve biti u redu.

Okreni se oko sebe i vidjećeš toliko mnogo ljudi koji su gladni utjehe. Nesposobni da je traže od drugih ili da je pronađu u sebi, okreću se najdestruktivnijim mogućim načinim tješenja. Nekad ne umijemo da kažemo da nam treba utjeha, pa se prema drugima ponašamo kao krelci. Nekad ne shvatamo koliko smo gladni tuđe blage njege, pa se zatvaramo i povlačimo u sebe, prestravljeni da će nas neko povrijediti ako mu dozvolimo da malo priđe. Nekad osjećamo krivicu, govorimo sebi da imamo sve i da treba da nas bude sramota i šta će nam tješenje.

A ja iskreno mislim da je tješenje nešto najdragocjenije što treba sebi da priuštiš kada dođe talas, bez obzira na to koliko je mali. Da razviješ kod sebe sposobnost za ranjivost i bliskost i da ti nije problem da tražiš od drugih ljudi da ti daju utjehu kad ti treba. I iznad svega, da naučiš da se pobrineš za sebe. Da ojačaš onog lika u tebi koji te bodri i hrabri, koji ti kaže da je okej da uzmeš slobodan dan da se naspavaš i odmoriš, koji ti pomaže da ne praviš da stvari budu strašnije u tvojoj glavi nego što jesu u realnosti, onog kralja koji će ti reći „ma ko ih šiša, oni su na gubitku“ i „riješićemo sve“ i „pričaćeš sa njim i izgladićete stvari“ i „niko te neće osuđivati“ i „ti si dobra i vrijedna i zaslužuješ najbolje“. Da razviješ onaj glas koji će te podržati da tražiš od drugih utjehu i pomoć i koji će umjeti pred spavanje da rastjera rojeve misli koji ti ne daju da zaspiš. Onaj dio tebe koji ima vjere da ćeš izdržati, da će se stvari riješiti i da sigurno ne zaslužuješ najgore što život ima da ponudi.

I imaj povjerenja u druge da će imati kapacitet, sposobnost i znanje da se pobrinu o tebi onda kada mali talas pojačan tvojom ljudskošću, ranjivošću i strahom postane cunami. Ne moraš uvijek da budeš snažni Herkules. U redu je da i tebi treba malo tješenja, treba nam svima, a život je lakši kad dozvoliš sebi da osjetiš njegovu mekšu i brižniju stranu.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

 

1 reply

Postavi komentar

Želiš da se pridružiš diskusiji?
Slobodno komentarisi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *