Radionica: postavljanje ličnih granica

Jako me raduje što mogu da najavim seriju proljećnih dešavanja koje organizujem u saradnji sa koncept studijom Zahara. Cilj nam je da tople mjesece buđenja iskoristimo da se pokrenemo i uradimo jedno veliko proljećno čišćenje – ne ribamo prozore, ali ćemo zato raskrčiti unutrašnji haos, očistiti misli, i pobacati navike i obrasce koji nam više nisu korisni.

Prva radionica će se baviti postavljanjem ličnih granica. Ako osjećaš kako su te drugi skroz „pojeli“, da stalno udovoljavaš tuđim zahtjevima, teško ti je da kažeš „ne“ i previše brineš šta će drugi reći ili kako će se osjećati ako im ne izađeš u susret, misliš da više daješ nego što dobijaš i imaš odnose u kojima se osjećaš zapetaljno i sputano, onda je ovo radionica za tebe.

Na radionici ćemo pokriti sljedeće teme:

  • Kako da kažeš „ne“ i budeš u miru sa tim
  • Kako da bolje brineš o sebi i staviš sebe na prvo mjesto (na dobar način, ne na sebičan način)
  • Kako da prestaneš da se pravdaš i objašnjavaš
  • Kako da donosiš odluke bez pritiska šta će drugi reći
  • Kako da prepoznaš zavisničke i disfunkcionalne odnose koji ti štete

A zašto je uoošte važno da postavljaš lične granice?

Zato što nekada drugi ljudi daju sebi previše za pravo, a ti na to ne moraš da pristaješ. Zato što time pokazuješ ljudima kako želiš da se ophode prema tebi. Zato što time gradiš odnose uzajamnog poštovanja. Zato što granicama čuvaš sebe. Zato što je okej da se pobrineš o svojim potrebama. Zato što time daješ sebi za pravo da svoj životni proces prolaziš na svoj način i da tvoje iskustvo ne mora da bude kao iskustvo drugih. Zato što se tako osjećaš sigurnije i opuštenije u odnosima. Zato što tako preuzimaš kontrolu nad svojim emocijama. Zato što si ti jedna važna osoba i zaslužuješ najbolje. Zato što su granice najljepši način da brineš o sebi. Zato što je tako udobnije, ljepše i zdravije. Zato što kad postaviš svoje granice, bolje razumiješ tuđe.

Jedno zašto – hiljadu i jedno zato.

Vrijeme: 24. april, od 18h do 20h.
Lokacija: Zahara, Rimski trg 62, Podgorica (pogledaj na Google maps)
Predavač: Jelena Marković
Cijena: 15e po osobi, 20e za dvoje (povedi nekog, ljepše je da vježbaš postavljanje granica kad je neko uz tebe)
Materijal: Ponesi svesku i olovku, možda ćeš poželjeti da zapišeš ponešto.

Za više informacija i prijavu: jelena@smartchange.me. Prijave su obavezne!

 

,

Smijeh kad ništa nije smiješno

 

Prvi put sam išla da izjavim saučešće prije osamsto hiljada godina, sa majkom i babom. Umro je neki rođak, ne čak ni tako blizak, ja sam ga možda vidjela jednom ili dva puta u životu. Čovjek je bio veoma star i bila je to jedna od onih prirodnih stvari, nikakva tragedija ili velika drama. Prosto, dio života. Njih dvije su mi objasnile sve protokole i pravila, kupile smo cvijeće, ja sam postavila sva pitanja koja sam imala, strpljivo su odgovarale i na putu do tamo je djelovalo da sam spremna da izjavim saučešće prvi put u životu. U svojoj glavi sam se pripremila na to da će možda kovčeg biti otvoren, da će ljudi plakati, da treba da se rukujem sa svima, da se malo naklonim kad se primaknem pokojniku… Na sve sam bila spremna, osim na jedno – da će me uhvatiti smijeh.

Pred tim naletom treme i suočavanjem sa umiranjem, sva ozbiljna i prestravljena zbog ideje da ćemo i nas tri jednog dana ležati tako u nekim kovčezima, spremna da vidim prvo mrtvo tijelo u životu, što smo se više primicali meni je bilo sve smješnije i smješnije. A nije bilo smiješno, ali je istovremeno i bilo. Nisam to umjela da objasnim, sjećam se samo da je majka iza mene prijeteće i oštro prošaputala: „Prekini, udaviću te“. Srećom, sabrala sam se i dostojanstveno prošla cijelu proceduru.

Koliko god je smijeh važan kao izvor zabave, ima veliku funkciju u privlačenju partnera i jedostavno svi ga volimo, smijanje ima i svoju veoma ozbiljnu stranu. Otprilike ovako – pod određenim uslovima, manje-više bilo šta može da nas nasmije, ali to ne znači da je sve i što nas nasmije zaista smiješno. Nedavno sam čitala tekst o vojnicima koji su pedesetih godina prošlog vijeka dobrovoljno učestvovali u testiranjima atomskih bombi. Nalazili su se u posebnim skloništima i svaki put kada bi iznad njih pukla bomba, oni bi se smijali. Histerično.

Nekada, smijeh je odgovor na stres, nervozu, anksioznost, zbunjenost, stid i neprijatnost. Psihijatar Robert Provine, koji se bavio izučavanjem smijeha, zaključio je da 80% smijeha ne dolazi kao rekacija na šalu, već iz drugih razloga.

Ako humor i smijeh najčešće nisu posljedica zabave, šta možemo da naučimo iz smijeha kad ništa nije smiješno?

  1. Empatija – Imaj razumijevanja idući put kada vidiš nekoga da se smije u situaciji koja je potpuno neprimjerena. To je jasan pokazatelj da se unutra odvija unutrašnji konflikt, da je osoba pod stresom i da je smijeh vrsta ventila. Na koučingu posebno obraćam pažnju na to kako klijenti koriste humor i kada se smiju, ovo je često dragocjen indikator šta se dešava u emotivnom smislu.
  2. Bliskost – Ponekad se smijemo kad nam je veoma teško da ne bismo pokazali prave emocije. Pitaš nekoga kako je, a on se široko nasmije i kaže: „Danas me svi nerviraju, baš mi je nešto grozan dan“. Poruka koju čuješ je „nisam dobro“, ali neverbalna poruka kroz smijeh je „sve je okej“. Ponekad mi klijenti kroz osmijeh prepričavaju razvode, konflikte, bolesti, otkaze i slično. Ako se ne upecaš i ne počneš da se i ti smiješ, nego umjesto toga sa mnoooogo empatije kažeš: „Razumijem da ti je sada teško, ovo uopšte nije smiješno“, može se desiti da ostvariš malo dublju bliskost.
  3. Briga o sebi – Ako često hvataš sebe da podnosiš sve sa osmijehom i da puno stresnih i teških situacija okrećeš na humor, možda treba da razmisliš o tome kako brineš o sebi. Problem je što postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da je dobro smijati se svojim problemima i drugi ljudi nam se dive kako kroz humor uspijevamo da ispričamo sve teške stvari koje nam se dešavaju. I naravno, određena doza humora u teškim situacijama ne može da škodi, ali uvijek i samo smijeh kao reakcija na sve teško što se dešava je znak da nisi u kontaktu sa svim svojim emocijama, da potiskuješ, imaš problem sa bliskošću i time da te drugi vide kao „ranjivog“ ili „slabog“. Zapanjićeš se koliko se nevjerovatno stvari poslože i iskristališu onda kada poradiš na tome da tvoje spoljašnje reakcije budu više u skladu sa onim što se dešava unutra.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Besplatna proljećna štampalica

Srećan početak proljeća!

Vrijeme je da posadimo što želimo da nikne i da vodimo računa što zalivamo. Da naučimo da se riješimo korova, da ne srljamo golom rukom prema kaktusu, da ponekad malo zastanemo i pomirišemo cvijeće. U to ime, poklanjam ti ovu besplatnu štampalicu, kao mali podsjetik da vodiš računa da zalivaš samo one emocije, misli, odnose i navike koje želiš da u budućnosti budu još veće i jače nego sad.

Štampalica je potpuno spremna za štampu! Dimenzije odgovaraju A4 formatu, tako da možeš lako da nađeš odgovarajući ram, a ja preporučujem da je štampaš na malo kvalitetnijem papiru, izgleda ljepše.

Svoju proljećnu štampalicu preuzmi ovdje:

Stampalica proljece

Uživaj u proljeću!

 

 

 

Dobrodošli među ljude

 

Jedna rečenica često zvoni mojom kancelarijom, klijenti je na koučingu ponavljaju sa jednakim strahom i zbunjenošću, osjećajući se potpuno usamljeno u svojoj patnji: „Sigurno drugi ljudi nemaju ovaj problem.“ Presvučeni filterima, obučeni u Fotošop, sa potrebom da svijetu pokažemo najbolje od sebe na društvenim mrežama, stvarno bi se reklo – drugi ljudi nemaju taj problem. Štaviše, drugi ljudi nemaju nijedan problem, potpuno je sve okej sa svima, samo sa tobom nešto nije u redu.

Raditi sa ljudima je jedna veličanstvena privilegija. Posmatrati najskrivenije misli i slušati o najintimnijim momentima je nešto što riječima ne mogu da opišem. Neprocjenjivo. I nakon skoro 5 godina individualnog koučinga i gotovo svakodnevnih zavirivanja u ono što na Instagramu nikada neće biti prikazano, voljela bih da zakačim negdje jedan džinovski znak – DOBRODOŠLI MEĐU LJUDE.

Svako od nas bi mogao da ima barem jednu mentalnu dijagnozu, svi smo u istom haotičnom sosu, u svima nama pulsira ista zbunjenost. Uplašeni smo od smrti. Izbezumljeni pred konačnošću, svi sa jednim istim dječijim uvjerenjem da nekako ipak nećemo umrijeti jer je smrt nešto što se u našem iskustvu uvijek i nepogrješivo dešava samo drugima.

Dobrodošli među ljude. Prdimo, smrdimo, govorimo glupe stvari na važnim sastancima, znojimo se ispod pazuha, kači nam se spanać među zube, imamo hemoroide, zaboravljamo imena, prsti na nogama nam izgledaju čudno, piški nam se u sred seksa, krče nam crijeva u pozorištu dok je totalna tišina, strah nas je kako stvari izgledaju tamo dolje tokom ginekološkog pregleda ili pregleda prostate, imamo celulit, stomačne viruse i dlake na čudnim mjestima.

Dobrodošli među ljude, ovdje svi, ali bez izuzetka svi, imamo djelove svoje prošlosti oko kojih umiremo od stida. Pravimo od mladeža melanome, od grča u lijevoj ruci infartk, od bola u glavi moždani udar, od kašlja rak pluća. I onda osjećamo krivicu što smo to uopšte pomislili, što prizivamo. Imamo čudne seksualne fantazije, sadističke i mazohističke, ogovaramo i lažemo iako to ne bismo htjeli, ali nekako se prosto desi. Govorimo drugima kako mrzimo ogovaranje i laži. Kažemo da ćemo pojesti pola porcije pa pojedemo dvije i po, kažemo da od sjutra ostavljamo pušenje pa ne ostavimo, pravimo planove koje nikad ne ostvarimo.

Ali ide i dublje od toga, doborodšli među ljude, u mračne ćoškove u kojima fantaziramo kako napuštamo porodice i poslove i počinjemo život negdje daleko. Dobrodošli u misli o tome kako ubijamo, pa se onda plašimo kako smo to mogli da pomislimo, u opsesivno provjeravanje da li naši najdraži dišu uveče, u to kako nas nerviraju neki ljudi bez apsolutno ikakvog razloga, dobrodošli u bolna poređenja sa drugima, u surovo samokritikovanje, u užurbano čišćenje prašine kad se gosti najave, u zaljubljivanje u ljude koje jedva poznajemo, u zaljubljivanje u druge ljude iako smo u vezi, u to kako nikako ne možemo da pustimo onu jednu osobu koja nikako nije za nas, sa kojom možda čak više nismo u vezi ili nikada nismo ni bili, u misao „laknuće mi kad umre“ pa onda u grozno kajanje.

Gospode, kajanje! Dobrodošli u kajanje zbog onoga što ste uradili i onoga što niste, onoga što ste pomislili, najprljavije misli koje vas plaše, o tome kako spavate sa nekim ko nije vaš partner, možda je čak i istog pola, o tome kako srijećete bivšeg i pokazujete mu srednji prst na sred ulice, o tome kako se ni ne pojavljujete na sahrani člana porodice, o tome kako želite da crkne u teškim mukama. Kajanje, kajanje…

Dobrodošli među ljude. Dobrodošli u teško odrastanje jer je svako odrastanje teško. Ako imate djecu, dobrodošli u to da ćete ih sigurno nekako oštetiti, uprkos tome što se uložili nadljudski napor, njihovo odrastanje će biti teško. U to da vam je načinjena velika nepravda zbog koje vi osjećate stid, a ne onaj ko vas je povrijedio. Dobrodošli u konfuzne odnose sa majkom, u to da ne postoji savršena veza nego u svakoj postoji problem, u brigu oko novca, u preispitivanje jeste li promašili cijeli svoj život, jeste li zakasnili, je li trebalo da više putujete, dobrodošli u osjećaj praznine i nezadovoljstva iako je sve u spoljašnjem svijetu u redu, dobrodošli u to da ste željni toga da vam kažu kako ste dobri da vas hvale, da vam se dive, da vam udjeljuju komplimente. Dobrodošli u to da pričate kako vam nije važno šta ste dobili za poklon, može i žvaka samo da je znak pažnje, ali da vam je zapravo ipak važno šta je bio poklon.

Dobrodošli u strah od letenja, strah od pauka, strah od grmljavine, strah od napuštanja, strah od mraka, strah od toga da budete sami kući, strah od zvona telefona u 2 ujutro, strah od napuštanja, strah od vezivanja i bliskosti. Dobrodošli u potrebu da vas neko drži za ruku, da istovremeno i imate djecu i nemate djecu, da istovremeno imate i stabilan posao i da vodite svoju firmu, da mijenjate vlast na protestima i da se ne zamjerite pogrešnim ljudima, da budete u braku i da živite sami, da budete hrabri i da vam bude udobno.

Dobrodošli među ljude, ovamo se svi preispitujemo, imamo osjećaj da ne znamo šta radimo, pravimo se da smo pametniji nego što jesmo, kažemo da smo nešto razumjeli pa nakon toga idemo na Google da provjerimo, odbijamo da priznamo da smo pogriješili, teško se izvinjavamo i tako volimo da smo u pravu.

Ali isto tako, dobrodošli u nježnost. Dobrodošli u osjećaj olakšanja koje sa sobom nosi iskrena bliskost, dobrodošli u osjećaj satisfakcije kad nešto kreirate, u bezuslovnu ljubav, u to da će uvijek biti neko ko će moći da vas prihvati takvi kakvi jeste. Dobrodošli u empatiju, u potrebu da pomognete drugima, u nesebičnost, u radost dok gledate laste kako prave gnijezdo ili svoje dijete kako spava ili zalazak sunca ljeti. Dobrodošli u ogromnu količinu ljubavi koju možete da pružite i u to da za svaku vašu ranu postoji negdje melem.

Dobrodošli među ljude, ovamo gdje je toplo i hladno istovremeno, i gdje većina stvari na kraju zavisi samo i isključivo od toga koliko ste vi bili spremni da rizikujete, pokušate i pomjerite se sa mrtve tačke.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Tri tačke: Malo nauke o sreći

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

  • Malo nauke o sreći – Zamisli da imaš izbor da li ćeš da osvojiš milionsku loto nagradu ili ćeš da budeš u saobraćajnoj nesreći poslije koje ćeš da završiš u kolicima. Da li je suvišno da uopšte pitam šta bismo svi mi odabrali? Jedno veliko istraživanje koje je rađeno na ovu temu pokazuje neke zapanjujuće rezultate, a o tome govori Dan Gilbert u TED govoru „The surprising science of happiness“. Inače sam opčinjena dobrim TED govorima, ali mislim da je ovaj jedan od ljepših za početak ove godine.
  • Rinfuzni čajevi – Odnosno, čajevi koji nisu zapakovani u individualne filter kesice, nego onako starinski moraš da ih pustiš da odstoje, pa da procijediš. Nedavno je počela moja velika ljubav prema njima, iz dva razloga. Prvo, pokušavam da potpuno izbacim kafu. Ne prija mi, osjećam da mi kofein samo stvara tenziju. Drugo, počinjem sve više da vodim računa o OGROMNOJ količini nepotrebne plastike. Čajevi u filter kesicama su jednostavno neekološki, čak iako ste našli kesice od prirodnih materijala, kutije u koje to sve bude zapakovano su najčešće plastificirane i umotane u providni celofan. Moja zabrinutost da ćemo se udaviti u plastici me motiviše da prestanem da ih kupujem. Bonus – rinfuzni čajevi su beskonačno ukusniji. Biljni i voćni uopšte ne sadrže kofein, kombinacija ukusa ima raznih, izgledaju prelijepo i baš predstavljaju dobru malu uživanciju. Nedavno sam u Ikei kupila ovo i ovo, što me spasilo dosadnog cijeđenja, toplo preporučujem i jedno i drugo.
  • Knjiga – Upravo završavam “Kad je Niče plakao”, Irvin Jalom. Najtoplije preporučujem. Inače sam zacrtala da ću u 2019. više da čitam (prethodnih par godina sam se malo ulijenila po tom pitanju i baš se osjećam bezveze zbog toga). Rado primam preporuke za čitanje!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Besplatne dobrotvorne radionice

 

Voljela bih da umijem da opišem koliko sam zahvalna. Za razne druge teme uspijem da nađem riječi, maglovitu misao makar nekako pretočim u slova, pa na ovom blogu pišem o svemu i svačemu. Ali kad dođe do toga da opišem koliko i kako sam zahvalna, zapnem. Pomalo ponizno zaćutim. Život je tako dobar prema meni. I to što osjećam neće da izađe, ne umijem da sastavim deset rečenica koje bi makar blijedo prenijele koliko sam  najdublje i najiskrenije zahvalna.

Vjerujem u razmjenu, u to da treba da uzimamo i dajemo. Trudim se da vježbam nesebičluk i ljubaznost kad god imam priliku. Sjetim se svih onih ljudi koji su bez ikakvih očekivanja meni pružali podršku. Razmišljam o tome gdje sam bila prije četiri godine kada sam počela da radim sa prvim klijentima, a gdje sam sad. I gdje sve treba da stignem. Razmišljam o tome kako pamtim iskustva više nego išta materijalno što sam ikada imala, o tome kako će se na nekom većem planu, jednom kada odem, brojati šta sam ostavila za sobom. Razmišljam o tome šta mi je nevažno, a šta važno, i shvatim da je u drugoj kategoriji sve ono što volim: osjećaj kada nekoga naučim nešto novo, smisao koji me obuzme kad nekome budem podrška da napravi neki rezultat, radost zbog ljudi koji me okružuju.

Uz sve ovo ima još nešto: jednog davnog decembra je rođen jedan moji dobri prijatelj koji je, nažalost, poginuo prije 10 godina.

Njemu u čast, a i zbog toga što osjećam da je sada dobar trenutak da makar malo vratim životu, ovog decembra organizujem dvije besplatne dobrotvorne radionice.

Prva radionica pod nazivom “Kako da stigneš do cilja” će se održati 15.12., a posvećena je tvojim životnim planovima. Šta želiš da postigneš u 2019.? Šta je to što hoćeš već neko vrijeme da promijeniš ali nekako nikako da kreneš? Zašto zapneš stalno kod istih sitnica? I iznad svega – kako da to promijeniš? Naučiću te kako da se motivišeš da malim i jednostavnim alatima i tehnikama pokreneš unutrašnje mehanizme koji će te dovesti do cilja. Naučiću te kako da postaneš malo bolja verzija sebe.

Druga radionica pod nazivom “Njegovanje autentičnosti” će se održati 17.12., a baviće se onim suptilnim djelovima tvoje ličnosti koji tebe odvajaju od svih drugih. Šta je autentičnost i zašto je tako izazovna? Da li perfekcionizam pomaže i zašto ne? Kako se osjećaš u svojoj koži? Kakav trag želiš da ostaviš? Naučiću te kako da na nježan način izađeš iz svoje zone komfora, da  primijeniš krajnje jednostavne tehnike da se osjećaš okej sa sobom, da razumiješ šta te motiviše i pokreće i da počneš da prihvataš sebe, sa svim svojim hrapavim i glatkim djelovima.

Obje radionice će se održati u Podgorici, u Photo&Concept Zahara (ovo je njihov Instagram, Facebook, a evo i njihove lokacije na Google Maps), i jedna i druga od 17h do 20h.

Želim da ovim radionicama pomognem NVO sPas u njihovom radu. Ova organizacija se bavi brigom o životinjama, možeš da vidiš na Facebooku ili Instagramu šta i kako oni rade. Trenutno imaju velik dug kod veterinara, i ja želim da im pomognem da ga otplate. Zbog toga te molim da, ukoliko odlučiš da psisustvuješ radionicama, daš simboličnu donaciju za sPas. Mi preporučujemo da im uplatiš 5 eura (možeš na žiro račun 520-10823-04, a možeš novac da ubaciš u kutiju za donacije tokom radionica). Garantujem ti da će sav uplaćeni novac biti potrošen isključivo za pomoć životinjama u zimskom periodu i da niko od organizatora neće zadržati ni cent za sebe.

Prijave su otvorene i besplatne, ali je broj mjesta ograničen. Ove radionice nisu povezane, tako da možeš da dođeš samo na jednu, a možeš i na obje. Zahara je pet-friendly mjesto, a poslije radionica ćete imati priliku da probate njihove vrhunske koktele po promo cijenama.

Da se prijaviš za radonicu “Kako da stigneš do cilja”, popuni ovaj formular.

Da se prijaviš za radionicu “Njegovanje autentičnosti”, popuni ovaj formular.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Tri tačke: kad more svira

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

  • 5, 4, 3, 2, 1 – U posljednje vrijeme dosta čitam o “mindfulness“ filozofiji (žao mi je što nemamo prevod za ovu riječ, mada je neki autori prevode kao „puna pažnja“ ili „prisutnost uma“). Majndfulnes znači da smo potpuno pristuni u sada-i-ovdje, i da ja pažnja usmjerena na sadašnji trenutak. Već sam ranije pisala o odličnoj aplikaciji koja nas vodi kroz majndfulnes meditacije, možeš pogledati tekst ovdje. Međutim, nedavno sam otkrila malu jednostavnu vježbu koju volim da praktikujem dok šetam. Kada osjetim da mi misli prebrzo lete i da sam ili upala u predaleko razmišljanje o budućnosti ili ponovo proživljavam sjećanja iz prošlosti, ova vježba mi pomaže da se vratim u sadašnji trenutak. Kada sam prisutna u sada-i-ovdje, osjećam mnogo veći mir, bistrije razmišljam, imam više energije i lakše upravljam emocijama. Ne „kačim“ se za neprijatne emocije nego ih puštam da dođu, primijetim ih, i pustim ih da odu. Brzinska majndfulnes vježba koju svako može da praktikuje da se za manje od minut vrati u sadašnji trenutak izgleda ovako: primijeti 5 stvari koje možeš da vidiš, 4 različita zvuka koje možeš da čuješ, 3 različite fizičke senzacije koje trenutno osjećaš, 2 mirisa koja u ovom trenutku možeš da namirišeš i 1 ukus koji osjećaš u ustima. Ovu vježbu nisam smislila ja, nailazila sam na nju više puta u različitoj literaturi pa ni ne znam ko je autor, ali znam da je najjednostavnija efikasna stvar koje možeš da se sjetiš kad želiš malo mira u sadašnjem trenutku.
  • Nagradna igra – Iduće sedmice, u petak 16. novembra, biće održan drugi Sajam mladih preduzetnika u Delti u Podgorici. Na sajmu ću predstaviti Smart Change, i to je super prilika da dođeš da se upoznamo i da uživo od mene čuješ sve što te zanima o koučingu, programu „Mentalna higijena“, treninzima za kompanije i ostalim stvarima kojima se bavim. Da bi nam druženje bilo zabavnije, možeš da učestvuješ u velikoj nagradnoj igri koju ću organizovati i tako osvojiš besplatno učešće u idućoj „Mentalnoj higijeni“ za jednu osobu ili neku drugu vrijednu nagradu koju sam obezbijedila zahvaljujući saradnji sa kolegama i sponzorima.
  • Zadar – Drugi put ove godine sam sjedjela i slušala kako more svira orgulje. U Zadru postoji jedno magično mjesto na obali koje je projektovao Nikola Bašić (ne poznajem čovjeka, ali imam potrebu da ga izgrlim i zahvalim mu se) tako da je iskoristio energiju mora za stvaranje zvuka. Sjediš na stepenicama i slušaš kako more pravi neobičnu, spontanu melodiju. Ako te ikad put nanese prema Zadru (a potrudi se da te nanese, isplati se), sjedi neko vrijeme kod orgulja, skloni telefon, ćuti i uživaj. Pošto to ne umijem da prepričam, najbolje da pogledaš kako izgleda:

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

 

Zašto je dobro da pogriješiš

Jedan veliki dio svog odraslog života sam provela vodeći računa o tome da ne pogriješim. Daleko od toga da sam bila bezgrešna, naravno, ali od pomisli na to da ću negdje nešto pogriješiti mi se grčilo u stomaku. Ovo se odnosilo na čitav niz stvari, od svakodnevnih sitnica (šta da naručim u restoranu, jesam li odabrala dobar rođedanski poklon za drugaricu, da li sam se javila na ispravan način, da li sam dobro odgovorila) do krupnih i važnih stvari.

O strahu od greške imam da kažem nekoliko stvari.

Prvo, to što se plašiš da ćeš pogriješiti ne znači da nećeš pogriješiti. Ove dvije stvari, naučila sam, uglavnom nisu u vezi. Živiš malo opreznije, možda zbog visokog stepena koncentracije ne praviš neke sitne greške u poslu ili u kući, ali greška ti se mora desiti. To što se plašiš te nije sačuvalo.

Drugo, strah od greške je odgovoran za jako puno dana i noći kada sam mogla sasvim lijepo da se provedem, a nisam. Jer od prevelike anksioznosti da nešto ne pogriješim, bilo je dosta situacija u kojima sam odlučivala da ne uradim ništa, da potpuno izbjegnem sve. Kad se plašiš da pogriješiš, jako ti je teško da počneš da radiš nešto, jer ako ga ne uradiš savršeno, osjećaš se bezveze, a gotovo je nemoguće išta uraditi savršeno. (Ovaj blog sam mogla da počnem da pišem još prije 4 godine, ali nisam, jer sam se plašila. A sad ga pišem, ne zato što je savršen, nego zato što mi se ovo stvarno, stvarno radi.)

Treće, kad se plašiš greške, plašiš se onog najljudskijeg dijela sebe. Svaki rast i razvoj je u startu osuđen na jako puno brljanja i srljanja. Ne postoji ravna linija do uspjeha. (Ponoviću, jer iz iskustva na koučingu vidim da jako puno ljudi nije do kraja svjesno ovoga.) Ne postoji ravna linija do uspjeha. Ljudi koji se plaše greške odustaju na prvu. Imam super proizvod, ali ga niko nije kupio, ništa, gasim firmu. Ili: pokušala sam da studiram medicinu, ne mogu da položim anatomiju na prvoj godini, ništa, prepisujem se na menadžment. Ili: oženio sam se jer mi je u vezi bilo baš lijepo, ali onda kad su naišli prvi problemi brže-bolje sam izašao iz toga i zaključio da brak nije za mene. Međutim, mi smo dizajnirani tako da iz grešaka najbolje učimo, i onda kada dozvolimo sebi da ih pravimo, tada postižemo prave uspjehe.

Četvrto, plašeći se greške postaješ kruta, negativna i nezadovoljna osoba. Strah od greške je jedan stalni grč koji te davi, misli su ti uvijek nategnute i na hiljadu strana, uzimaš u obzir osamedest hiljada faktora i činilaca, previše razmišljaš o stvarima koje nisu vrijedne tolike energije, ne možeš da se opustiš i uživaš u trenutku. I to umara, a niko kad je umoran nije raspoložen i veseo.

I peto, strah od greške je vrlo često strah od neprijatnih emocija. Danas smo naučeni da sve stalno treba da bude sreća i radost i zahvalnost i smijeh, i sposobnost da se nosimo sa neprijatnim emocijama nam je sve slabija i slabija. Često se ne plašimo realne posljedice koju će naša greška donijeti jer racionalno znamo da posljedica neće biti tako strašna, već nas je strah tuge, kajanja, žaljenja i krivice koji bi vjerovatno nastali kao posljedica greške. Ali ovdje je vrlo važno da shvatiš da problem uopšte nije u griješenju, već u nedovoljno razvijenoj sposobnosti da obrađuješ neprijatne emocije i da nastaviš dalje.

I zbog svega ovoga, a iznad svega zbog mog ličnog iskustva kroz savladavanje sopstvenog straha od greške i zbog mog profesionalnog iskustva kroz koučing, evo moje liste stvari zbog kojih je baš dobro da pogriješiš:

Želiš da radiš na sebi i da naučiš da upravljaš svojim emocijama, mislima i zadovoljstvom? Prijavi se na program “Mentalna higijena” koji počinje u oktobru i traje 3 mjeseca.

  1. Dobro je da pogriješiš jer se iz greške odlično uči. Kad sam bila dijete, često sam slušala kako „pametan uči iz tuđih grešaka, budala iz svojih“. Uopšte se više ne slažem sa tim. Mislim da iz tuđih grešaka ne možeš da naučiš najvažnije životne stvari. Dok ne osjetiš kako ti se stomak grči pod naletom neprijatnih emocija koje osjetiš pošto nešto debelo zabrljaš, ne možeš do kraja da shvatiš kako u budućnosti treba da se ponašaš u sličnim situacijama.
  2. Dobro je da pogriješiš jer će te to natjerati da preispitaš šta je za tebe uopšte greška. U prevodu, ko je taj „vrhovni sudija“ koji ima moć nad tvojim životom? Možda ćeš shvatiti da previše mjeriš stvari iz tuđih glava, i da ono što je bila greška za tvoju majku ili babu, za tebe možda uopšte nije. Ako riješiš da sjedneš u auto i voziš poslije šest tekila, to je definitivno greška. Ali ako ti se baš studira veterina, a svi u tvojoj porodici navijaju za pravo, ko je taj ko će biti glavni sudija i odlučiti šta je greška a šta ne? Samo onda kada dozvoliš sebi da možda i pogriješiš, moći ćeš da preispitaš granice svojih stavova. I da živiš iz svoje glave, kako ti misliš da je za tebe najbolje.
  3. Dobro je da pogriješiš jer te greška gura van zone komfora. A svako ko je ikada čitao išta o ličnom razvoju, zna da dobre stvari zaista žive van zone komfora. Kad se oslobodiš pritiska da moraš sve da uradiš savršeno i dozvoliš sebi da usput malo brljaš, pa onda i zabrljaš, otvoriće ti se novi putevi koje prije toga ne možeš ni da pojmiš. Greška će obogatiti tvoje životno iskustvo, živjećeš slobodnije, autentičnije i mirnije. Dozvolićeš sebi da budeš ono što oduvijek i jesi – čovjek.
  4. Dobro je da pogriješiš jer ćeš onda imati više razumijevanja za druge. Postaćeš bolja i empatičnija osoba. Manje ćeš osuđivati, a više ćeš razumjeti. Razvićeš jedan blagi osjećaj za to da smo u našem ljudskom iskustvu svi jednako zbunjeni i nesnađeni i da svi srljamo i griješimo. Manje ćeš grubo kritikovati, više ćeš praštati. Nećeš nalaziti opravdanje za stvari jer ni ne treba nam opravdanje da pogriješimo, nego ćeš prosto naučiti da prihvataš druge ljude. I to ne iz pozicije superiornog i bezgrešnog, nego iz pozicije jednakog i saosjećajnog.
  5. Dobro je da pogriješiš jer će ti to biti velika lekcija o samoljubavi i samopraštanju. Kada nekoga stvarno voliš, onda tolerišeš greške. Ali na koučingu vidim da smo često brži u procesu praštanja drugima nego sebi (o praštanju sam već pisala u ovom tekstu). Često naučimo da sebi budemo prijatelji upravo poslije velikih brljotina. Manje se oslanjamo na druge da nas utješe i da nam pruže ljubav koja nam je potrebna i umjesto toga naučimo da sami zadovoljavamo svoju potrebu za potvrdom vrijednosti. Potapšemo se po ramenu, kažemo sebi: „Jebiga, jeste, zabrljala si, ali i dalje si okej, i dalje te volim, preguraćemo i ovo“. Poslije greške naučimo da zauvijek živimo sa najtežim cimerom na svijetu – sa sobom.

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Tri tačke: Život na autopilotu

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

  • Sarajevo – Prvi put sam ga posjetila prije dvije godine. Da sam znala šta propuštam, sigurno bih bila gost odavno. Prije par godina sam čula da za Berlin kažu da je “prljav ali seksi” (dirty but sexy). Dok sam ove nedjelje dana prolazila Titovom ulicom, pomislila sam kako taj opis mnogo bolje odgovara Sarajevu. Iako tu i tamo očukan i olupan, grad odiše jednom urbanošću i stilom. Ono najturističkije od grada je svakako lijepo, mada je to očekivano. Ali kad između zgrada van centra zađeš u uličice, tu za mene počinje pravi šmek. Mandarine u izlogu minijaturne prodavnice. Smiješni grafiti, tužni grafiti, lijepi grafiti, pametni grafiti… Oni đedovi koji igraju džinovski šah, i vole publiku, i vole da pobijede. Krompirići u jednom pabu pored Veterinarskog fakulteta. Vilsonovo šetalište. Ona neusiljena ljubaznost i toplina koju Sarajlije imaju. I smisao za humor, naravno. I ono kako mi nikad nije trebalo manje da u nekom gradu osjetim da sam kući.

Želiš da radiš na sebi i da naučiš da upravljaš svojim emocijama, mislima i zadovoljstvom? Prijavi se na program “Mentalna higijena” koji počinje u oktobru i traje 3 mjeseca.

  • Autopilot – Ove nedjelje pomalo preispitujem svoje navike. Par događaja ove sedmice me podsjetilo na to da ništa u životu ne treba uzimati zdravo za gotovo, i odjednom razmišljam intenzivnije i dublje o tome kako izgleda moj “autopilot”. Mislim na ono stanje uma u kome smo svi 80% vremena, kada rutinski obavljamo stvari, bez prevelikog ulaganja i preispitivanja. Autopilot je uglavnom zdrav – omogućava nam da ne rasipamo energiju, da pojednostavljujemo zadatke, da olakšavamo svakodnevicu. Ali, svaki mentalni program treba s vremena na vrijeme malo unaprijediti, pa tako i autopilot zaslužuje da se pretrese. Kada smo previše na autopilotu, svi dani se nekako sliju u jednu istu bezličnu masu i svi počnu da liče. Rutina, kolotečina, nezanimljivo smjenjivanje noći i dana u kome sve ide nekako istim tokom. Malo mijenjanje stvari osvježava misli, popravlja raspoloženje, podiže puls i tjera nas da budemo pristuniji u onome što radimo. Autopilot se mijenja tako što promijeniš najmanje sitnice. Pođi od kuće do posla nekim drugim putem. Prihvati nešto što najčešće odbijaš. Iznenadi nekoga. Probaj neku novu hranu. Probudi se pola sata ranije i pođi u šetnju. Kupi sebi neku sitnicu. Ne znam kako izgleda tvoja rutina i tvoj autopilot, ali ove sedmice pokušaj da svakog dana uradiš nešto malo drugačije nego do sad. I vidjećeš da će ti prijati…
  • Citat koji me (malo) istopio – “Deci poručujem neka ne hitaju časpre izići iz detinjstva, i neka njihove prve ljubavi budu takve da bi hi smeli poveriti i mami i razrednom starešini.” Desanka Maksimović

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Ako se desi najgore od najgoreg

 

Kad se tuširaš i napipaš čudnu kvržicu ispod pazuha i kroz glavu ti odmah proleti hiljade sličica o mučnim dijagnozama, o tome kako ćeš da oćelaviš, da se napatiš, možda i da umreš.

Kad se posvađate i zidovi odzvanjaju od vikanja i onda odjednom sve utihne, čuješ tišinu kako zuji i pomisliš kako ćete se rastati i kako više nikad nećeš naći nikoga ko bi mogao da te voli i preplavi te užas.

Kad treba da držiš prezentaciju i dlanovi ti se preznoje i u grlu ti zapinje i pomisliš ne samo da ćeš se obrukati nego će to neko sigurno snimiti telefonom i zakačiti na YouTube i postaćeš nova regionalna meta podsmijeha, milioni ljudi će vidjeti tvoju bruku i to će te zauvijek pratiti.

Kad te posao guši i tako žarko želiš da daš otkaz, dosta ti je svega, ali ti se onda javi onaj glas u glavi koji ti kaže da samo lud čovjek napušta stabilan posao u današnje vrijeme i da ćeš završiti ispod mosta, bez hrane, bez novca, bez ičega i da ćeš potpuno propasti.

Kad preispituješ sebe i svoje znanje, uprkos tome što imaš iza sebe obrazovanje i iskustvo, ali se ponekad osjećaš kao neki prevarant, kao da ne znaš šta radiš i onda razmišljaš kako će neko jednog dana otkriti da si uprkos svemu ipak neznalica i da će tvoja karijera biti zauvijek zapečaćena.

Kada zaboraviš ime sagovornika, peti put u pola sata i pomisliš da sigurno ludiš, to je to, dolaze po tebe Alchajmer i Parkinson ruku pod ruku iako imaš ispod 40, ili možda neka šizofrenija, psihoza, izgubićeš razum i poludjećeš.

Popularna psihologija i more savremene literature i online predavanja će ti reći da odagnaš te misli i da se fokusiraš na pozitivno. Da racionalizuješ, da objasniš sebi da vjerovatno nećeš umrijeti ili poludjeti i da te zajednica vjerovatno neće potpuno odbaciti i da gotovo sigurno nećeš skončati na ulici, bez igdje ikoga, odbačeno, tužno i propalo. Da dišeš duboko, pođeš na trčanje ili napraviš sebi tolu kupku. Ali ovo su naši normalni strahovi. Zbog čega bismo ih stalno maskirali racionalnim prepucavanjima sami sa sobom?  Slažem se, treba razviti dobar mehanizam za samo-utjehu (o tome sam pisala nedavno). Ali paralelno sa tim, veoma je zdravo da se mirno suočimo sa najtamnijim djelovima našeg uma, jer je i to važan dio ljudskog iskustva. Šta bi se desilo ako bismo nekad pustili najgorem od najgorih strahova da se odmota do kraja i posmatrali sve to, kao neki film?

Na koučingu često tražim od klijenata da premotaju taj film. I onda zajedno gledamo tu apokalipsu, to crnilo i čemer i jad od života koji klijenti osmisle za sebe. I slušajući jako puno tuđih priča o tome šta će se desiti ako se svi strahovi obistine, a istovremeno se suočavajući sa svojim strahovima, nedavno sam došla do par zaključaka.

Ako se desi najgore od najgoreg, život će ti se okrenuti naglavače. Ali sigurno nećeš biti skroz sam, uvijek će biti makar neko ko će makar nekako biti tu za tebe. Možda ćeš imati puno manje prijatelja, ali oni koji ostanu su pravi.

Želiš da radiš na sebi i da naučiš da upravljaš svojim emocijama, mislima i zadovoljstvom? Prijavi se na program “Mentalna higijena” koji počinje u oktobru i traje 3 mjeseca.

Ako se desi najgore od najgoreg, naučićeš o sebi više nego ikada do sad. Posmatraćeš sebe potpuno van svoje zone komfora, van svake ušuškanosti i to će ti dati novu bistrinu u razmišljanju. Bićeš u situaciji da moraš da se boriš i smislićeš neku skroz novu strategiju da organizuješ  svoj život.

Ako se desi najgore od najgoreg, sunce će sjutra opet izaći. Shvatićeš koliko je sve to što ti se dešava sićušno u odnosu na to koliko je život velik. Možda će ti postati jasno koliko je tvoje postojanje samo jedna mala iskra u ogromnom univerzumu i možda pronađeš olakšanje u tome da će za par godina sve ovo proći.

Ako se desi najgore od najgoreg, sigurno ćeš imati manje lijepih trenutaka. Ali kad se lijepi trenuci dese, umjećeš da uživaš u njima mnogo više i dublje nego ranije. Više ćeš cijeniti sitnice, pronalazićeš utjehu u malim stvarima.

Ako se desi najgore od najgoreg, moraćeš konačno da naučiš da se pobrineš za sebe. Manje ćeš se oslanjati na druge ljude da te podignu, naučićeš da crpiš snagu iznutra.

Ako se desi najgore od najgoreg, imaćeš mnogo dublje razumijevanje za druge ljude. Postaćeš empatičnija osoba.

Ako se desi najgore od najgoreg i kraj ti stvarno bude realno blizu, pospremićeš svoj život. Naučićeš da živiš sada i ovdje, a oko tebe će biti ljudi koji će ti pomoći. Shvatićeš da ionako nikad nije ni bilo garancije ni za šta.

Ako se desi najgore od najgoreg, vjerovatno ćeš uvidjeti da je i od tog tvog najgoreg postojalo nešto što je moglo da bude gore. Mozak će se smiriti, sve brige će morati da se završe sada kad su se ostvarile, naučićeš da odžaluješ, da se pozdraviš sa dosadašnjim životom i onda ćeš moći da odlučiš da li da od tog svog novog života napraviš nešto ili ne.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.