,

Kad se gasi ljeto

 

Kao dijete, ljeta sam provodila sa babom i đedom u Baru. Divni i nježni, umjeli su da nas razmaze na sve one načine na koje samo baba i đed to mogu. Bilo je dozvoljeno da hodamo po travi bez obuće, da jedemo palačinke i za doručak i za večeru, da se kupamo u moru i pošto nam se prsti smežuraju, da spavamo do kasno… Đed me je učio da sadim bosiljak i peršun i prsti su mu mirisali na začine iz bašte. Baba je punila plastične flaše vodom i stavljala ih na sunce da se ugriju, pa nam je onda davala da se prskamo toplom, osunčanom vodom kad se vratimo sa plaže. Život ispod krošnje masline i vinove loze je bio lak, lijep i jednostavan.

I onda stigne posljednja nedjelja avgusta. Najmanje omiljena nedjelja u cijelom kalendaru. Roditelji dođu plavom Zastavom sa praznim torbama i koferima i pakuju nas da idemo kući. Majka nam priča kako će u Podgorici da nam bude super, ići ćemo u školu, kupiće nam nove knjige. Otac najavljuje provode vikendom. A mene nije briga za provode vikendom, jer sam ovamo imala provde svaki dan.

Kasnije su baba i đed prodali tu kuću u Baru, ja sam odavno prestala da ljetujem sa njima, tople mjesece sam provodila i putujući sa društvom i radeći i odmarajući i seleći se i svakako, ali više nikad nijedno ljeto nije bilo onako dobro kao kad me je ujutro budio miris babinih priganica i đedovo zalivanje bašte.

Jedino što je ostalo isto je posljednja nedjelja avgusta i to kako mi zapinje u grlu, kao koščica od ribe koju ne možeš da iskašlješ, kao kad te učiteljice prozove a ti ne znaš, kao kad je u novembru od kiše vazduh toliko mokar da ne možeš da udahneš. Ne volim je, bih da je prespavam, da premotam pa da bude septembar, da ne moram u glavi da ponovo gledam majku kako me pakuje i oca kako pali auto.

Danas sam odrasla, pa znam da je ta anksioznost koju osjećam jer se gasi ljeto potpuno bezrazložna. Imam lijepi život i čeka me divna jesen. Držaću treninge za mlade preduzetnike, pokrenuću nekoliko novih radionica, imam nove ideje za blog, vraćam se koučingu i klijentima. Ali posljednja nedjelja avgusta i dalje čuči u grlu i neće da mrdne odatle.

I zato sada radim ono što uvijek savjetujem mojim klijentima na koučingu da rade kad se pozdravljaju od nečega što im je bilo drago i kada ih uhvati ta neka bezrazložna sjeta – ne pokušavam da ugušim taj osjećaj, nego ga priznajem, sumiram, pozdravljam se i puštam ga da ode. Onaj dan kad sam na plaži u Antaliji vrištala od smijeha sa jednom Makedonkom i Poljakinjom. Ona noć u Opatiji kad sam sa mojim čovjekom pila najljepše vino na svijetu. Ono kad sam u Istanbulu gledala zalazak sunca i jela sendvič sa ribom. Ono kad smo kupili novi namještaj za dnevnu sobu. Onaj dan kad smo igrali karte na plaži i ja sam izgubila, ne čak ni za dlaku, nego ono baš skroz izgubila, ali mi je isto bilo prelijepo. Ono kad sam u Kolašinu držala trening za predstavnike više crnogorskih ministarstava pa sam uživala u tome da gledam kako odrasli nekad umiju da se zanesu u igri, kao djeca. Onaj kačamak na Durmitoru. Oni klijenti koji su toliko napredovali da smo ovog ljeta zaključili da više nema potrebe da dolaze kod mene na koučing. One radionice u Nikšiću gdje sam sa nezaposlenim ženama radila na njihovom osnaživanju i bilo mi je toliko lijepo sa tim vedrim odraslim djevojčicama da smo se sve rasplakale kad smo se rastajale. Ona šetnja Njegoševom ulicom u Beogradu dok je padala kiša.

Eto, pozdravljam se, puna zahvalnosti, a duboko u sebi stvarno znam da je ispred mene jesen ljepša nego ijedna do sad.

I ako i tebe posljednja nedjelja avgusta puni sjetom, pozivam te da se i ti sjetiš svega divnog što je bilo ovoga ljeta, da se zahvališ i da dozvoliš sebi da se osjetiš malo nostalgično. Jer nekad je najljekovitija stvar koju možeš da uradiš za sebe to da staneš, sumiraš i udahneš duboko prije nego što nastaviš dalje.

Kakvo je bilo tvoje ljeto?

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Tri tačke: Mama, srećan rođendan

 

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

  • Najvažnije prijateljstvo – U pjesmi „Džemper za vinograd“ Šobić kaže: „Ne znam koji dan za redom samom sebi sve sam manje drug“. I svi razumijemo šta je htio da kaže i vjerovatno svako može da se makar malo identifikuje sa Miladinom. To drugarstvo sa samim sobom je jedno od najljepših i najvažnijih prijateljstava koje imaš u životu. Kad si sebi drug, onda sebe voliš na jedan zdrav način. Jednostavno, tretiraš sebe kao što tretiraš svog najboljeg prijatelja. Ovo ne znači da se beskonačno tetošiš i da po cijeli dan samo ugađaš sebi. Naprotiv, kada si nekome dobar prijatelj, vidiš i neke nepovoljne stvari u njegovom ponašanju. Ali kada si nekome dobar drug, lako praštaš, ne duriš se oko sitnica, razumiješ da taj neko može da ima bezvezan dan, ne osuđuješ, ne vrijeđaš, ne omalovažavaš… Često tokom koučinga pomislim kako bi nam svima život bio mnogo lakši kada bismo za početak naučili da sami sebi budemo dobar drug.
  • Mama, srećan rođendan – A kad smo kod drugova, ne postoji draži od majke. Onda kada omanem da sebi budem prijatelj, tu je gospođa Obradović. Mama. Mislim da ima još 6 ruku, ali da ih negdje krije, jer sa samo dvije ne možeš da napraviš sve ovo što je ona stigla da napravi. Sa mozgom koji radi brže od najsavremenije tehnologije u NASA-i, svojevremeno je u glavi imala sve domaće, ocjene, obroke, brojeve telefona svih naših prijatelja, cijeli svoj posao, dio tatinog posla, porodične finansije, raspored vakcina za psa i sva tekuća pitanja koja tište babu i đeda. Umjela je da počne sa danom u 5 ujutro i da do 9 uveče sa neshvatljivom energijom uspije da završi za trojicu. Kad joj napravim ogrlicu od makarona, ona je stavi i nosi na posao. Kad joj kažem da me boli stomak, ona se odnekud stvori sa dva čaja, supicom i tostom. Kad pomislim da me nešto tišti ali da nije vrijedno priče, ona i to namiriše i nekako izvuče iz mene. Nekad me to iritiralo, a danas sam zahvalna. Ona je žiška, vulkan, snaga koja pomjera planine. Danas puni 54. Mama, srećan ti rođendan!
  • Citat o kome razmišljam – “Ne možeš postati iskusni mornar na mirnom moru.”

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Neću da ti se nasmijem

Prije par dana mi je jedan momak u Turskoj, onako usput, rekao da se nasmijem. Kaže da sam ljepša kad se smijem. (Nije me nikad vidio nasmijanu.)

Ovo, naravno, nije prvi put da ovo čujem. I druge žene redovno slušaju istu stvar. Otkad smo male – nemoj da plačeš, vidi kako si ružna kad plačeš; nemoj da se mrštiš, princeze se smiju; nasmij se teti; kupiću ti ako se nasmiješ.

Koja je ovo bolesna bizarnost? To obožavanje osmjeha do toga da se sve drugo omalovažava. Prisila sreće, nekakvo bičevanje da budemo stalno kao na ekstaziju, sve što nije ženstveni smiješak se ne priznaje i ne priliči. Ma nemoj, molim te, ljepša sam ti kad se smijem?! Ne mogu da ti opišem šta mi zabolje za to.

Muškarac koji se ne smije je ozbiljan, zamišljen, razmišlja, muževan, misteriozan, seksi. Nenasmijana žena je namćor, ima PMS ili je dobila, ne voli dovoljno svoje dijete, džangrizava je, dobiće bore i nikome nije interesantna, nezahvalna je, “čudi me da je on toliko trpi”.

Ali meni zaista ništa nije smiješno. Možda mi se, recimo, baš plače i mogu da budem super i dok plačem. Da sam zgodna i uplakana. Možda me baš briga da tebi budem slatka. Možda imam nešto između zuba što diskretno pokušavam da iščačkam jezikom. Možda mi je umro hrčak. Možda razmišljam o tome da li da upišem doktorat ili ne. Možda u glavi pravim proračun za lansiranje letilice na Jupiter. Možda pokušavam da se sjetim svih lijevih pritoka Morače. Možda u sebi osamdeseti put pjevam istu pjesmu sa reklame za Mr. Proper. Možda si mi gadan.

Tako da skratim priču: neću da se nasmijem da bih ti bila slatka. Smijaću se kad bude smiješno.

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.