Savjet koji većina ne voli da čuje

 

Ne volim da radim van kancelarije. Mislim, ko voli? Zamisli da si računovođa i da svaki put kada izađeš u restoran drugi ljudi očekuju od tebe da im pregledaš knjige i obračunaš plate. Ili da si vodoinstalater i kad pođeš kod nekoga u goste da se podrazumijeva da ćeš usput da pogledaš vodokotlić. Ovo jednostavno nekako nije okej.

Volim koučing i uživam dok radim. Sa najvećim zadovoljstvom primam klijente, vrlo ozbiljno shvatam stvari koje podijele sa mnom, svaki put posvetim mnogo energije da budem u potpunosti prisutna i da odaberem najbolju strategiju za osobu sa kojom radim. I toliko mi je lijepo kad radim, toliko sam iskreno srećna na svom poslu, da se sa pravim merakom potpuno predam svakom radnom danu. Isključim se i ne postoji ništa osim koučinga.

Ali ne volim da radim kad nisam na poslu. Razumijem da ljudi to ponekad ne shvataju, koučing im djeluje samo kao neko puko ćaskanje, pa bi tako proćaskali sa mnom o nečemu što ih trenutno tišti. I u redu, saslušam, drugarski je, ljudski je, ne zamjeram ništa.

I onda me pitaju šta mislim o tom njihovom problemu. I ja najčešće odgovorim da mi je teško da imam stav kada ne znam cijelu situaciju, da tu može biti svašta nešto u pitanju, da je rad na sebi malo kompleksniji posao od toga da ćaskamo u kafiću u 11 uveče ili na plaži ili u avionu ili gdje god da se trenutno nalazimo.

Ali znaš kakvi su ljudi, ne vole da ne dobiju nikakav odgovor. I onda nastave: „Pa evo, reci bilo što, ovako kako tebi sada djeluje, pa ne moraš ništa detaljno, čisto ukratko… Šta da radim po pitanju mog problema?“

Problem je što se ljudima odgovor ne svidi. Ako nisu došli po odgovor kod mene u kancelariju, fino izdvojili vrijeme i energiju i uložili trud, najčešće im se odgovor nikako ne svidi.

A odgovor je u većini situacija isti: preuzmi odgovornost za svoj život.

Oni koji dolaze kod mene na koučing i koji rade na sebi, ovo jako dobro znaju. Bili su spremni na to da preuzmu odgovornost za svoj život i zbog toga su i riješili da nešto urade po pitanju toga što su zapetljani. Već su shvatili da je grozno što ih je majka tukla kad su bili djeca i da im u braku nešto debelo ne štima i da ih partneri varaju i da je sistem nakrivo nasađen i da je svijet ponekad opasan i da su gojazni jer ih u pubertetu niko nije naučio koliko je važno brinuti o svom tijelu. Znaju da je puno drugih ljudi „krivo“ što su sad tako zapetljani. Ali su nekako uspjeli da shvate da nije odgovornost ni na mami ni na patnerima ni na sistemu ni na svijetu da im popravi život. Znaju da su sami odgovorni i spremni su da urade nešto po pitanju toga gdje su sada i gdje žele da stignu. Ovo je stvar vrijedna divljenja.

Ali kad me pitaju u kafiću u 11 uveče šta mislim o njihovom problemu, najčešće nisu spremni da čuju ovo. Treba im neko brzo rješenje. Treba im da im kažem: „Misli pozitivno i desiće se pozitivno“. Ili: „Vjeruj procesu života, univerzum ima plan za tebe“. Ili: „Ne postoji problem, samo izazov“. Ili tako neku besmislenu frazu koja ne znači ništa i od koje nema nikakve koristi.

Super je ako misliš pozitivno i vjeruješ životu i stvari posmatraš sa vedrije strane. To je stvarno lijepo, i bravo za tebe. Ali to je tako nedovoljno i nepotpuno! Naravno da u životu postoje problemi. (Reci nekome kome je dijete teško bolesno da to nije problem nego izazov.) I naravno da je potpuno suludo da uvijek i svuda i stalno misliš pozitivno. Ludim od ovoga, jer je destruktivno da stalno misliš pozitivno. Nekad moraš da provrtiš i negativni film. Ako te muž bije, nemaš posao i ne znaš gdje da odeš, koja ti je korist od toga što misliš pozitivno i vjeruješ univerzumu da ima plan za tebe? Dok ti ne napraviš plan za sebe i onda se potrudiš oko njega i radiš na njemu, džaba su ti sve afirmativne misli ovoga svijeta.

Nemoj da padaš na priče priučenih ljudi koji su pročitali 2 knjige samopomoći i sada znaju par jeftinih trikova koje prodaju. Neće se desiti pozitivno samo ako misliš pozitivno. Desiće se pozitivno onda kad smisliš šta hoćeš, pokušaš da provališ put kako da stigneš do tamo, preuzmeš odgovornost za sebe, okružiš se ljudima koji mogu da ti pomognu, istraješ kad je teško i spremiš se na puno učenja usput. I postojaće problemi. I padaće ti na pamet najgore moguće stvari. I to je u redu.

I zato ne volim da radim van kancelarije. Jer mislim da ljudi uglavnom ne vole da preuzmu odgovornost za svoj život, lakše nam je da su nam drugi krivi za sve, da imamo jako puno izgovora i da ostanemo velika djeca koja samo misle pozitivno.

Ali ako nekad poželiš da stvarno riješiš taj problem koji te tišti, da stvarno uradiš nešto po pitanju svog života, sjeti se: prva stvar koju treba da uradiš je da preuzmeš odgovornost za sebe. Ja nemam magični štapić i ne mogu da te naučim u 11 uveče poslije drugog vina kako da središ sve u svom životu. Ali jednom kad čvrsto odlučiš da ćeš od sada ti biti kapetan svog broda, tu foliranje prestaje, a magija počinje.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Tri tačke: Nauči da prihvatiš

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

  • Prihvatanje – Bila sam dijete kada sam prvi put čula onu staru: “Bože, daj mi mira da prihvatim stvari koje ne mogu da promijenim, hrabrosti da promijenim one koje mogu, i mudrosti da ih razlikujem“. Kad sam bila mlađa, bilo mi je veoma interesantno da budem hrabra da mijenjam. I to je jako lijepo, i dalje u meni gori ta žiškica koja mi ponekad ne da mira. Ali u posljednje vrijeme učim i ovu drugu jako važnu stvar – da prihvatam. Ovo mi je dugo bilo veoma teško. Mislila sam da prihvatanje znači prevazilaženje. Kad sam gubila ljude koje sam voljela, mislila sam da ako ne patim i natjeram se da prevaziđem, da je to gotov posao. A zapravo je pravilo veću štetu, jer sam se toliko borila protiv svoje tuge, da sam stalno bila u grču. Prihvatanje znači da ne pružamo otpor. Da dozvolimo sebi da se osjećamo raznoliko, da dozvolimo sebi da imamo svakave misli (ne samo one čile i vesele), da budemo veoma svjesni sadašnjeg trenutka. I da ne budemo u borbenom položaju. Prihvatamo realnost, mijenjamo ono što može da se promijeni, a ono što ne može dozvolimo da postoji. Ne ignorišemo, ne guramo pod tepih, ne izbjegavamo. Ovo je vještina koja se vježba, a život u svom punom zamahu nam svakodnevno daje mnogo prilika za praksu.
  • Podrugivanje – Ne znam što sam tako osjetljiva na ovo cijele sedmice, ali nekako sam sve više i više svjesna koliko se ljudi u međusobnoj komunikaciji rugaju jedni drugima. Posprdavaju. Podsmijevaju. Ponižavaju. Ne mislim da ovo radimo iz loše namjere, ali malo smo svi počeli da doživljavamo cinizam kao nešto super, pa smo onda prepuni ciničnih komentara za druge. Pokušaj narednih par dana da obraćaš pažnju na ovo. I onda zamijeni poneki svoj grubi komentar nekim ljubaznim. Uvijek biraš šta ćeš reći. Biraj malo mekše i pametnije.
  • Citat o kome razmišljam – „Ne tražim drugi život. Meni bi jedino trebalo da ovaj isti ponovim hiljade hiljada puta.“ Mika Antić
    Hvala Velikom Arhitekti, tako je divan prema meni!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Tri tačke: Jesi li u vinklu?

 

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

  • Centriranje – Kada hoće da opiše da se ne osjeća baš najbolje, ali ne zna tačno šta mu je, moj muža kaže: “Nisam nešto u vinklu”. Ovo je fraza koju sam prvi put čula od njega, i u početku mi je bila smiješna, ali vremenom sam shvatila koliko je, zapravo, odlična. Vinklo (ili vinkla) je zidarska spravica koja služi da provjeri da li je nešto pod pravim uglom. Kad jeste, dobro je. Kad nije, ne valja. Ovo njegovo da “nije u vinklu” se odnosi na to da se osjeća kako nije baš u ravni sam sa sobom. Prije par dana sam čitala odličan tekst o mentalnom centriranju. Koncept je malo apstraktan, ali u principu se oslanja na eksperiment u kome su ljudima tražili prvo da se fokusiraju na problem, na to što ih muči, na obaveze, na brige. I onda dok su im tako misli letjele na sve strane, istraživač im priđe i nježno ih gurne. U toj situaciji, ljudi su uglavnom gubili ravnotežu. Nakon toga, istim tim ljudima kažu da dišu, da se skoncentrišu da osjećaj stomaka i grudi kako se šire i skupljaju svakim udahom i izdahom, da osvijeste senzacije u sopstvenom tijelu. I onda im opet priđu i nježno ih gurnu. I svi su ostajali tu gdje jesu. Tekst objašnjava kako rasipanje fokusa i vrtlog misli utiču na našu nestabilnost u svakom pogledu. Nismo u vinklu. Istraživanje je dalje pokazalo da pojedici koji su svakog dana izdvojili par minuta da se “centriraju”, postižu bolje rezultate u poslu, prijavljuju veći stepen životnog zadovoljstva, manje osjećaju posljedice stresa, spavaju kvalitetnije i lakše rješavaju svakodnevne zadatke. Jesi li ti u vinklu?
  • Život u zatvorenom – Ovih dana internetom kruži sintagma “Indoor Generation” koja opisuje savremene generacije koje provode većinu svog vremena u zatvorenom. Izgleda da smo toliko napredovali, da zamalo pa ni nema potrebe da izlazimo. Naručujemo hranu na kućnu adresu, radimo u zatvorenom prostoru, vježbamo u zatvorenom. Mislim da nismo ni svjesni do koje mjere je ovo postao problem. Po nekim preporukama, trebalo bi svi dnevno da provedemo barem 3 sata napolju, na dnevnom svjetlu. To znači da se noćni izlazak ne računa, žao mi je. Ovaj video objašnjava kako previše vremena u zatvorenom dovodi do astme, alergija, lošeg sna i drugih zdravstvenih problema. Sagradili smo fantastične domove da bismo u njima bili sigurni, a onda nas oni guše iznutra. Lijepo vrijeme je tu, idi na jednu partiju druženja sa sunčanim danima!
  • 10 minuta – Jedna mala vježba za tebe, koja može da ti pomogne da shvatiš kako jednostavnim i lakim stvarima utičemo na to da gradimo bolji i ljepši život. Gdje god da se trenutno nalaziš, razmisli o tome šta možeš da uradiš u narednih 10 minuta da makar mrvicu poboljšaš nešto u svom životu. Ako si kući, možda možeš da složiš haos sa police koji tu stoji već neko vrijeme. Ako si u kancelariji, možda možeš da se podsjetiš da protegneš noge i popiješ vode i na kratko odmoriš oči od ekrana. Ako negdje trenutno čekaš nekoga, možda možeš da iskoristiš ovih 10 minuta da odradiš neku vježbu disanja. Obavi neki poziv koji odlažeš, raščisti haos u tašni, šta god. Dakle uzmi 10 minuta i pogledaj kako sada možeš da iskoristiš to vrijeme da na nekom skroz malom nivou poboljšaš nešto u svom životu. Jer svi koraci se broje, pa i oni mali.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

,

Nervozna mlada

 

U sobi mojih roditelja stoji jedno veliko ogledalo. Tog dana sam zblanuto gledala sebe u bijeloj haljini u tom ogledalu i sa užasom sam konstatovala da izgledam grozno. To je bilo dva dana pred moje vjenčanje, pažljivo planiran događaj kome su se svi radovali. I ja sam se radovala. Uglavnom. Samo što ponekad nisam.

Mjeseci pred svadbu su bili čisti haos u mojoj glavi. Neprekidna žurka u kojoj se smjenjuju presrećne misli pune ljubavi za čovjeka za koga se udajem i horor misli. Uglavnom o tome kako ja to neću umjeti. Nisam nikad umjela sebi da odgovorim na pitanje šta je „to“, samo jedna blijeda ali zastrašujuća ideja da ja „to“ neću umjeti.

Uradila sam ono što rade svi ljudi kad imaju problem – pošla sam pravo na Google. Mislila sam da je još neko nekad u istoriji sigurno bio nervozan i anksiozan prije braka. Voljela bih da nisam, jer je prva rečenica koju sam pročitala bila „doubt means don’t” (“sumnja znači da ne treba da radiš to”). Nije mi imalo nikakvog smisla – zašto se ne bih udala za fantastičnog Duška? I ovo me je dodatno uznemirilo. Stvorilo mi je osjećaj da sa mnom nešto nije u redu, da ta moja snažna želja da provedem ostatak života sa čovjekom koga obožavam i istovremeni strah da “neću to umjeti” nisu baš normalni i da samo ja prolazim to.

Tek dan pred vjenčanje mi je priznao da je i on veoma nervozan. Noć pred svadbu smo oboje bili toliko uznemireni da nismo mogli da budemo kući i izašli smo u šetnju. Jeli smo kokice i pili Cedevitu, moj čovjek i ja, šetali smo kilometrima nošeni adrenalinom i provjeravali smo po hiljaditi put je li sve spremno za sjutra.

Mislila sam da će mi to biti najljepši dan u životu. Sve žene tako kažu, i ja sam to čekala.

Nije bio. Bilo je veoma lijepo, provela sam se super, proslava je počela oko 8 uveče, a ostali smo do 6 ujutro kad smo sa konfetama u kosi pošli u fast food restoran, onako u vjenčanici i odijelu, sa još par prijatelja.

Ali to mi nije bio najljepši dan u životu.

Najljepši dan u životu je došao dva dana kasnije, kada smo u kolima negdje oko granice sa Albanijom oboje bukvalno plakali od smijeha. Neko je rekao nešto i samo smo se nadovezivali i smijali i sve loše misli su bile otjerane. Slušali smo Noru Džouns, bili smo sami u autu, opušteni, i ja sam se osjećala toliko sigurno, toliko voljeno i toliko smisleno da mi je tada prvi put palo na pamet da ćemo mi to umjeti.

Znam da je i on znao, jer više nije bilo nikakve napetosti, nikakvog otpora, sve je među nama prirodno klizilo i sve je bilo onako kako  sam od samog početka i htjela da bude – spontano, lako i lijepo.

O anksioznosti pred brak se toliko rijetko priča, i svi osjećaju pritisak da moraju da budu presrećni. Sada znam da je ovo potpuno bizarno, nije normalno da osjećaš samo čistu sreću po cijeli dan, a znaš da donosiš jednu od najvažnijih odluka u životu i svašta nešto se mijenja. Mi smo živjeli zajedno prije braka, pa mi je opet bilo stresno. Ko god kaže da su zajednički život i brak isto, taj nije bio u braku. Nije isto. Ne umijem da objasnim šta se promijeni, ali se promijeni, i stvarno nije isto.

Ako se i ti trenutno nosiš sa vrteškom emocija oko planiranja svadbe, bih da znaš nekoliko stvari:

  1. Tvoj život će se promijeniti. Dobićeš toliko toga predivnog i velikog i vrijednog, i vjerovatno ste se i vjerili zato što među vama vlada ljubav i možete da zamislite da ćete biti dragi jedno drugom i kad budete imali po sedamdeset godina. Ali jedan dio tebe će postati dio tvoje prošlosti. Malo će ti se promijeniti osjećaj za to ko si ti, ko je tvoja porodica. Možda ćeš promijeniti prezime. Ljudi će te doživljavati malo drugačije. Nesvjesno, ponekad se upale mehanizmi tugovanja kada prolazimo ovakve promjene. Jedan dio tebe se raduje zbog novog života, drugi dio tebe se pozdravlja od starog i to je bolno. Važno je da ovo ne blokiraš i da pustiš sebe da odžališ zbog svega što u tvom životu više neće biti isto.
  2. Sama svadba je potpuno nevažna. Nebitno je ko je svirao, kakve su fotografije i je li bilo osam vrsta viskija. Znam da sad misliš da je važno, ali je to toliko suštinski nevažno. Voljela bih da se nikad nisam sjekirala oko repertoara ili boje buketa. Toliko puno energije ide u to da se napravi savršeno vjenčanje, da zaboravljamo da je to najsporednija stvar u braku.
  3. Reci nekome da te je strah. Potrudi se da taj neko bude neko ko te neće osuđivati i ko te neće uvjeravati da to što te je strah znači da treba da odustaneš. Nađi nekoga kome možeš da kažeš da se plašiš, a ko će ti na to reći: „Naravno da se plašiš, uz tebe sam i možemo da pričamo kad god hoćeš“. Zahvalna sam svima koji su meni ovo rekli pred moju svadbu, ova rečenica mi je bila najveći poklon.
  4. Tvoj partner će ostati ovakav kakav je sad i pošto izgovorite veliko „da“. Neće se naprasno pretvoriti u neko grozno čudovište i neće odjednom isplivati hiljadu i jedna mana koju je vješto krio. Ako ti je bilo dobro sa njim prije braka, to se neće promijeniti preko noći. Ali isto tako, ako očekuješ da će zbog braka on da se promijeni na bolje, razmisli možeš li da živiš sa tim da se to možda nikad neće desiti. Postoje crvene zastavice o kojima treba da vodiš računa – problemi sa alkoholom, kockom i drogom, bilo koji vid nasilja, ozbiljno nepovjerenje i pretjerana ljubomora. Ali ako pored sebe imaš čovjeka sa kojim dijeliš važne životne vrijednosti i imate slične ciljeve u životu, prilično sam sigurna da on neće odjednom postati monstrum.
  5. Kako god da se sada osjećaš, vjerovatno i druga strana prolazi kroz slične emocije. Vjeruj svom partneru dovoljno da možeš da pričaš sa njim otvoreno o tome kako si nervozna, zbunjena, srećna, anksiozna, zabrinuta, uzbuđena i sve to istovremeno. To je čovjek sa kim ćeš provesti ostatak svog života. On prvi treba da zna kad se ne osjećaš skroz okej. Kad podijelite taj teret, biće ti puno lakše.
  6. Ti treba da budeš na prvom mjestu. To je tvoje vjenčanje i važnije je šta ti hoćeš od toga šta hoće tvoja majka ili tvoja buduća svekrva. Saslušaj ljude oko sebe, uvaži sve argumente, ali to je na kraju tvoj dan. Mi smo napravili veliku koktel žurku koja je počela u 8 uveče. Ni moja ni Duškova porodica nisu bili oduševljeni, ali nama se to tako radilo. Imaš pravo da se izboriš oko stvari koje su tebi bitne. Uostalom, planiranje svadbe je lijepa prilika da u startu postaviš granice sa porodicama – koliko je tebi okej da vam se drugi miješaju u vaše odluke, a kada to prestaje da ti bude u redu.

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.