Rekli su mi da neću moći

 

Znam ljude koji se zainate kada im kažu da nešto ne mogu. Kažu u sebi: „E sad ćeš ti da vidiš“, i onda upregnu svu svoju snagu i ostvare nevjerovatne stvari, jer su im drugi govorili da sigurno neće uspjeti. To su neki mentalni snagatori, pa malo iz prkosa, a malo iz takmičenja, dokažu svijetu da se strašno ogriješio o njih. Istrče maraton iako su rođeni bez nogu. Objave najprodavanije knjige iako su disleksični. Postanu najpoznatiji voditelji na svijetu, a imali su neka strašna djetinjstva u kojima su ih samo ugnjetavali i ponižavali. Upali se ta neka žiška u njima, taj lijepi prkos, pršti iz njih ta želja da dokažu svima da će se njihova imena pamtiti dugo pošto njih više ne bude bilo.

Ja nisam jedna od njih.

Imala sam prelijepo djetinjstvo, zdrava sam, bila sam maženo i paženo dijete, cijelog života slušam kako sam pametna i kako ću sigurno uspjeti. Okružena njegujućim roditeljima, rijetko kad sam čula da ja nešto neću moći. Toliko rijetko, da sam uglavnom vjerovala da ja to realno ne mogu.

Ali ponekad se desilo da znam da ljudi oko mene nisu u pravu. I tada bi se, samo na trenutak, upalio u meni jedan prkos, proradilo bi neko dijete koje se tvrdoglavo inati, gledala bih u oči onog nekog ko mi priča kako nema šanse da ja to mogu, i mislila bih u sebi: „E baš ćeš da vidiš“. I taj zdravi prkos me je doveo do nekih prilično lijepih stvari u životu, to moje odbijanje da prihvatim da postoji nešto što ja ne mogu. Jer mogu manje-više sve, znam, rekli su mi baba i đed još devedeset i treće.

Eto, na primjer, u osnovnoj školi sam imala jednu nastavnicu likovnog. Zvala se nekako, potpuno nevažno kako, recimo, Savica. I ta Savica je bila jedna gruba žena, potpuno neosjetljiva za to da je prekoputa nje 30 desetogodišnjaka čudnog samopouzdanja, a prepuno kreativnosti. Ta nastavnica, koja se zvala na primjer Savica, nas je tjerala da držimo ruke ispod klupe i da sjedimo samo uspravno i da ne nosimo nikakav nakit. Prije svakog ulaska u njenu učionicu morali smo svi da ćutimo, onda ona teatralno otvori vrata, mi pognute glave uđemo unutra i niko ne smije ni da pisne. Zamislite, molim vas, čas likovnog koji u grobnoj tišini provodimo nas 30, isprepadani od svemoćne nastavnice, recimo Savice. Ne sjećam se kako izgleda jer uglavnom nisam smjela da je pogledam u oči od parališućeg straha koji sam tada osjećala.

Jednom sam nešto nacrtala, neku pticu ili mrtvu prirodu ili moju porodicu, ne znam. Ali sjećam se kako je došla iznad mene i mog bloka pet, sjećam se kako sam na klupi gledala njenu siluetu i kako nisam smjela da okrenem glavu prema njoj, sjećam se odvratnog mirisa nekog ružnog parfema koji je koristila i sjećam se kako je počela podrugljivo da pišti na mene. „Ovo je sramota, ovo nije umjetnost nego bruka, ja ovakav anti-talenat nikad nisam vidjela, od tebe neće biti nikad nikakav kreativac, pa najbolje da odmah bacimo sve tvoje radove“. Pedagoški, nema šta! Jedina sreća je bila u tome što se niko od druge djece nije smijao jer na njenim časovima smijanje apsolutno nije bilo dozvoljeno, ali znam da sam mogla da ih čujem kako mi se rugaju u sebi.

I onda se upalio – jedan glasić ljut na nju, bijesan i pun želje da je šutne u dupe, jedna varnica čistog prkosa koja u sebi govori: „E vidjećete ga Vi“ (toliko sam bila uplašena od nje da ni u sebi nisam smjela da joj ne persiram).

Sjetim se te nastavnice koja se zvala nekako, možda Savica, relativno često. Te siluete koja se klati nad mojim vodenim bojama i blokom pet. Danas imam blog koji je posto prepoznatljiv upravo zbog mojih crteža. Možda oni nikad neće biti u Luvru, ali nisu baš za baciti. I da nisam bila tako dječije ljuta na nju, nikad ne bih ni smislila da sama ilustrujem svoje tekstove. Ali eto, vidjećete ga Vi, za mene će se znati zbog mojih crteža, a Vi ćete cijelog života ostati poznati kao silueta-žena koju smo se plašili čak i da pogledamo.

Isto tako, bila je jedna žena koja je radila u studentskoj službi Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Pohađala je standardnu školu šalterske neljubaznosti i bila je potpuno nezainteresovana kad sam predala papire za prepisivanje sa podgoričkog fakulteta na beogradski. Ta administrativna procedura je bila grozno naporna, hiljade besmislenih papira i onaj čovjek sa onog klipa koji mi stalno diše za vratom i pita: „A de je pečat“. Kada je jednom konačno sve bilo gotovo, posljednja prepreka pred finiš je bila gospođa sa šaltera studentske službe.

Deset minuta je nešto brojala, sabirala neke ECTS poene, provjeravala potpise, prevrtala onaj indeks, i konačno je u jednom trenutku donijela presudu. „Vama nisu priznali sve ispite“, kaže. „Moraćete dosta toga da polažete ponovo. Evo, 62 kredita razlike morate da date.“ Za vas koji niste studirali pobolonji, to je nekih 8-10 ispita razlike. Gledam je, prije toga sam malo meditirala, pa sam dosta smirena i zen. „Dobro, pa polagaću, šta sad…“ A ona se smije i kaže: „Pa ništa, diplomiraćete tamo do tridesetog rođendana, polako.“ Nije smiješno, ali joj to ne kažem, nego umjesto toga upalim sav svoj šarm i procvrkućem: „Jeste, ja sam htjela da polažem tu razliku paralelno sa redovnim ispitima, pa da ipak diplomiram na vrijeme“.

A ona me zblanuto gleda, kao da sam potpuno mentalno zaostala i kaže: „Ti hoćeš da polažeš dvije godine u jednoj?“

Klimnem glavom.

A ona počne grohotom da se smije i kaže mi: „Ma nema šanse!“

I opet, iskra prkosa, glasić u glavi koji više ne persira nikome, i jedno buntovno: „E baš ćeš da vidiš“.

Kad sam diplomirala u roku, u prvom mogućem terminu u junu i kad sam položila u jednoj godini ispite u vrijednosti od dvije godine, pošla sam da joj kupim čokoladu. Ali onda sam tu čokoladu pojela ja, nisam joj je nikad dala, stajala sam na sred Ulice Vojvode Stepe, i rekla joj u sebi: „Ma ko ne može, vidiš kako mogu“.

Isto tako, rekli su mi da neću nikada moći da se bavim koučingom u Crnoj Gori jer ljudi ovdje ne znaju šta je koučing. „Pa naučiće,“ govorio je prkosni glasić. I rekli su mi da ne može da se ide na trčanje kad pada kiša. I rekli su mi da je nemoguće naučiti turski. I rekli su mi da žena ne može sama da spoji veš mašinu (nisam znala da mi trebaju testisi da bih mogla da gurnem crijevo u zid). I rekli su mi da neću izdržati da ne jedem meso.

Super je kad nas ljudi oko nas ohrabruju. Stvarno, sve je tada puno lakše. Ali nekad je tako lijepo kad nam neko kaže da nešto ne može, pa kad se u glavi upali onaj glasić koji vrisne: „E baš ćeš da vidiš“.

Ponekad se tako pomjeraju planine. Samo me gledaj.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Tri tačke: program ishrane, SBL i raskid sa telefonom

U tri tačke, stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu, ideje o kojima razmišljam i sitnice u kojima uživam.

 

  • Whole 30 – U utorak sam uspješno završila svojih 30 dana ishrane po programu Whole 30. Pravila su krajnje jednostavna: jedeš samo voće, povrće i jaja 30 dana (može i meso, ali ja sam vegetarijanka već 5 godina). Nema šećera, alkohola, mliječnih proizvoda, meda, mahunarki, žitarica… Ovdje možeš da pogledaš zvaničan Whole 30 sajt. Autori obećavaju da ćeš nakon programa primijetiti razne pozitivne promjene na tijelu, od ljepše kože, kvalitetnijeg sna, više energije i boljeg fokusa, pa sve do izlječenja određenih bolesti. Moje iskustvo? Smršala sam 5 kila, osjećala sam se super, primijetila sam čitav niz odličnih promjena. S druge strane, bilo je na trenutke veoma teško, morala sam da se prilagodim programu na neočekivane načine, i u jednom momentu mi je dosadilo da jedem skoro iste stvari svaki dan. Whole 30 toplo preporučujem i sigurno ću ga opet nekad ponoviti, ali treba da znaš da je u realnosti teže nego što zvuči. Naročito ako ne jedeš meso!
  • Aplikacija i sajt za putovanjaSpotted by Locals je moj najbolji drug kad putujem negdje. Sajt i aplikacija su prepuni ideja za stvari koje vrijedi posjetiti, ali se razlikuju od prosječnog vodiča u tome što sav sadržaj kreiraju ljudi koji žive u gradu o kome pišu, a ne turističke agencije. Slogan im je „Doživi gradove kao lokalac“, i upravo to i dobijaš. SBL te neće voditi da vidiš standardne turističke atrakcije, ali će ti preporučiti gdje je najbolje pivo, gdje možeš dobro da jedeš u 3 ujutro, mali interesantni park, zavučenu uličicu u kojoj je simpatična prodavnica rukotvorina, svirku lokalnog benda i slično. Od nedavno, na SBL možeš naći i Podgoricu, tako da ako nisi iz mog predivnog grada i planiraš da svratiš, obavezno pogledaj šta Podgoričani preporučuju.
  • Raskid sa telefonom – Ove nedjelje sam naišla na genijalan tekst na portalu The New York Times (pogledaj tekst ovdje). Privukla me je rečenica: „Šta misliš, koliko ljudi na samrtnoj postelji pomisli da im je krivo što nisu proveli više vremena na Facebooku“. Autorka opisuje kako je najintimnije i najdirljivije trenutke u svom životu provela okupana plavom svjetlošću sa ekrana i predlaže da je možda vrijeme da raskinemo sa telefonima. Ovo ne znači da prestanemo da ih koristimo, ali je vrijeme da se vratimo u realni svijet. Da smanjimo nekontrolisano prelistavanje besmislenog sadržaja i nađemo bolji način da provedemo vrijeme. Inspirisana tekstom, odlučila sam da se posvetim tome da prekinem ovaj „love-hate“ odnos sa svojim Samsungom.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Kurs “Brzo i efikasno učenje”

Novi kurs brzog i efikasnog učenja počinje u Podgorici u nedjelju, 04. marta. Kurs je sastavljen iz 4 modula, i polaznici će kroz period od 4 sedmice imati priliku da ovladaju naprednim tehnikama učenja i pamćenja, čime će garantovano učiti barem duplo brže nego do sada.

Problem sa trenutnim stilom učenja

Kroz rad sa mlađim klijentima sam primijetila da je klasični sistem učenja pun rupa – đaci provode previše vremena nad knjigom, čitajući gradivo tako što samo prelaze očima preko teksta, a u mislima su na nekom pedesetom mjestu, potpuno nemotivisani za učenje. Pokušavaju da zapamte gradivo tako što beskrajno ponavljaju nešto što ih suštinski ne zanima, a često ni ne razumiju do kraja to što uče. I od tog silnog (m)učenja ostaju isfrustirani, nervozni i generalno nezainteresovani za školu.

Mogla bih danima da pišem o tome zašto je današnji sistem obrazovanja i učenja pokvaren. Ali i sami znate sve – nemotivisani i nezainteresovani mladi će teško savladati školsko gradivo. Zbog toga se moj pristup rada sastoji ne samo u tome da polaznicima pokažem jednostavnije i zabavnije tehnike pomoću kojih će moći sa lakoćom da zapamte ogromnu količinu informacija, već i u tome da im pomognem da pronađu motivaciju za učenje.

Kome je kurs namijenjen?

Kurs je prilagođen srednjoškolcima i starijim osnovcima. Nema gornje granice za praćenje kursa, a kod mlađe djece uslov je da čitaju tečno i bez zastajkivanja. Ako želite da testirate da li je vaše dijete dovoljno zrelo za kurs, pustite mu neki film ili crtani sa titlovima i zamolite ga da čita titlove naglas. Ako može da stigne da pročita sve titlove bez problema, onda ima svo predznanje koje je potrebno za praćenje kursa.

Ovo nije kurs samo za „odlikaše“. Naprotiv, kurs je kreiran za sve one divne mlade ljude koji mogu mnogo više nego što njihove ocjene u dnevniku pokazuju, za sve one genijalce koji su nepravedno optuženi da su „lijeni“ ili „nezainteresovani“, za sve one koji znaju da vrijeme može da bude provedeno mnooogo bolje od tupog gledanja u knjigu po dva sata. Za sve koji nikako da zablistaju jednostavno jer ih ovakav školski sistem guši.

Dinamika i metodologija rada

Kurs je podijeljen u 4 modula koji se izvode jednom sedmično (nedjeljom), kroz četiri sedmice. Svaki modul traje po 3 sata, tokom kojih polaznici uče najsavremenije tehnike pamćenja, brzog čitanja, razvijaju super-memoriju i osnažuju svoju motivaciju za učenje. Kurs je zasnovan na NLP metodologiji, u kombinaciji sa najnovijim otkrićima iz oblasti proučavanja ljudske memorije.

Kurs će biti organizovan u malim grupama, do maksimum 6 polaznika, a tačno vrijeme održavanja kursa će biti definisano u odnosu na broj formiranih grupa.

Datumi održavanja radionica
1.       modul 4. mart
2.       modul 11. mart
3.       modul 18. mart
4.       modul 25. mart

 

Dodatne informacije

Tokom kursa, polaznici će dobiti sav potreban materijal za praćenje modula, kao i vježbanke za rad kod kuće. Ja ne učim sa djecom, ja ih učim kako da oni sami uče brže, efikasnije i lakše nego ikada do sada.

jelena@smartchange.me

Kako to razgovaraš sa sobom?!

 

Prije par nedjelja sam na koučingu čula odličan vic. Kaže, hoće Mujo da pozajmi biciklo od Hasa. I uputio se ka njegovoj kući da mu traži, i usput razmišlja: „Jao, sad kad Haso krene da gunđa, te pazi gdje ga parkiraš, te nemoj da izgubiš ključ od katanca, te pazi da mi ne zguliš sjedište… Pa će onda da zagleda da nije spao lanac, da ga nisam negdje ogrebao, rade li kočnice… Pa će pola sata da mi sere oko mjenjača, da ne vozim po makadamu i da ga ne dajem nikom drugom…“ I tako razmišljajući, stigne Mujo sav nervozan do Hasove kući. Pozvoni na vrata, ovaj mu otvori i Mujo kad ga vidi odmah se obruši na njega: „Ma gonite se i ti ti tvoje biciklo“.

U suštini, život nije samo set događaja u spoljašnjem svijetu, već način na koji te događaje u svojoj glavi interpetiramo. Ono što pričamo sami sebi. A vjeruj mi na riječ, sami sebi pričamo skoro 24h dnevno, taj tekst u glavi ide beskrajno i određuje nam sve – kako ćemo se ponašati, kako ćemo se osjećati, šta će biti naša uvjerenja, čemu ćemo težiti. Kako će izgledati cijeli naš život.

Evo ti primjer: zamisli da dvije osobe u restoranu dobiju pogrešne porudžbine. Jedan će možda misliti: „Eto, ništa mi ne ide od ruke, ne mogu ni u miru da jedem, meni uvijek mora da se desi ovako nešto.“ S druge strane, druga osoba će možda reći sebi: „Nikad mi ne bi palo na pamet da naručim ovo, uvijek jedem istu hranu, evo super prilike da probam nešto novo“. Događaj je isti, okolnosti su iste, ali tekst u glavi se razlikuje. I sigurno, izazvaće dvije potpuno različite reakcije.

Znaš šta je glavna stvar sa mislima? To što su one tvoja stvarnost. Kako god da glasi beskrajni tekst u tvojoj glavi, to će za tebe biti betonirana istina. Ne zbog toga što postoji neka magična sila kojom privlačiš dobro ili loše, već prosto zato što tvoje misli jesu tvoj život. To je jedina relevantna stvar za tebe. U onom restoranu, oboje su bili u pravu. I onaj koji se rastuži i ne može da jede u miru, i ona koja se obraduje da proba nešto novo. Niko nije u krivu. Samo što se na kraju ipak jedna osoba malo bolje provela.

Naravno, misli ne mogu uvijek da ti budu radosne i vesele. Čak bi bilo bizarno da je tekst u glavi uvijek pozitivan i šljokičast. Ako te napadne medvjed u šumi, zaista je najkorisnije za tebe da pomisliš: „Imam veliki problem“ i da smisliš kako da izvučeš živu glavu. Ali fora je u tome što je naš tekst u svakodnevici opterećen nepotrebnim stvarima koje samo stvaraju haos, bez neke veće svrhe.

Ako postoji jedna stvar koju bi bilo najurgentnije da svi promijenimo u tom velikom tekstu koji nam ide stalno u glavi, to je kako se obraćamo sebi. Evo ti mali zadatak: provjeri u svakodnevici kako oslovljavaš sebe. Kažeš li ikad sebi debilu, kretenu, kravo, idiote, konju? Uhvatiš li da kritikuješ sebe i da se mrcvraiš oko toga što kasniš ili imaš koje kilo više ili ti je zagorio ručak?

Pravilo je jednostavno – nemoj da govoriš sebi ništa što ne govoriš ljudima u svom okruženju koje voliš. I nemoj da govoriš sebi ništa što ni u ludilu ne dozvoljavaš drugim ljudima da ti govore. Na primjer, ja ne dozvoljavam nikome da me ponižava, da mi kaže da sam glupača, da sam ružna…. A prije par godina sam prestala i sama sebi to da govorim. Znaš koliko mi je odjednom postalo lakše da promijenim neke negativne navike jer više nisam slušala jednog dosadnog, ljutog kritičara kako zvoca!

Kreni od danas. Izvini se sebi za sve grubosti i uloži svjestan napor da se sebi obraćaš ljubaznije i sa poštovanjem. A onda kada ti to postane prirodno, onda ti može biti korisno i da pretreseš svoje misli malo šire. Jer najljepša stvar kod misli je ta što uvijek možeš da ih promijeniš!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Tri tačke – 16. februar 2018.

Volim svoj posao i volim svoj život. Imala sam jako puno hrabrosti, sreće i podrške da pokrenem svoj biznis i da se zaista bavim stvarima koje volim najviše na svijetu. Moja svakodnevica nije baš najtipičnija. Nemam fiksno radno vrijeme, imam veliku kreativnost i slobodu sa jedne strane i veliku odgovornost sa druge. Da bih ostala u poslu, konstantno moram da radim na sebi, da se usavršavam i da rastem. Uvijek ohrabrujem druge da izlaze iz zone komfora, ali da bih mogla to da savjetujem bilo kome, moram i sama često sebe izazivati van granica svog komfora. Uz svoj posao i svoje klijente i sama učim, mijenjam se i kreiram sve bolji život.

Klijenti to prepoznaju i često me pitaju kako ja radim nešto. Šta čitam? Šta me inspiriše? Kako sama rješavam konflikte? Gdje izlazim? Odakle učim? I zbog toga sam riješila da petkom dijelim sa vama tri najvažnije stvari koje su mi obilježile prethodnu sedmicu.

Ovo su moje tri tačke.

09.- 16. februar 2018.:

  • Unija mladih preduzetnika Crne Gore. Ovo je jedna od mojih omiljenih organizacija sa kojom redovno sarađujem, a ove nedjelje su proslavili prvi rođendan. Imam neobičan osjećaj zadovoljstva kad vidim koliko članova Unije vodi svoje uspješne biznise i koliko kreativnih ideja i projekata se stvara. Za godinu dana su postigli mnogo, a ja sam im lično zahvalna jer daju odličnu podršku Smart Change-u i zaista su mi pomogli da podignem svoje poslovanje na viši nivo. Sajt UMPCG možeš da pogledaš ovdje, iznenadićeš se kakve sve biznis ideje su okupili! Srećan rođendan!
  • Dnevnici. Pišem ih od svoje četrnaeste godine. Ima faza kada pišem svakodnevno, a nekad ne pišem po pola godine. Ove nedjelje sam nabasala na neki svoj dnevnik od prije par godina i bila sam iskreno ganuta! Toliko toga se promijenilo, toliko različitih misli na jednom mjestu, toliko toga sam već i zaboravila… Pisanje dnevnika je veoma korisna aktivnost koju najtoplije preporučujem svima. Ima odlično terapeutsko dejsto! Umiruje ubrzani um, pomaže nam da sagledamo širu sliku, pomaže kod anksioznosti i depresije, odličan je alat u postizanju ciljeva, pomaže nam u emocionalnom razvoju… A plus, nevjerovatno mi je kad sada čitam o čemu sam razmišljala sa 16 godina, na trenutke je urnebesno smiješno, a na trenutke mi je veoma dirljivo. U svakom slučaju, drago mi je što sam bila dovoljno samodisciplinovana da smjestim tako veliki dio svog života u nekoliko rokovnika, osjećaj je nevjerovatan!
  • Odluka da neću mučiti sebe neinteresantnim događajima. Često mi se desi da pođem negdje i da mi jednostavno ne bude lijepo. Uglavnom bih ostajala do kraja, iz osjećaja obaveze, društvene pristojnosti, čega li već. Ove nedjelje sam riješila da ću voljeti i poštovati svoje vrijeme dovoljno da ustanem i odem sa događaja koji me iscrpljuju i ne prijaju mi. I tako sam prvi put u životu otišla sa pola predstave, iako sam veliki ljubitelj pozorišta. Inače, CNP ima toliko divnih predstava, ali moja preporuka je da “Zimsku bajku” zaobiđeš. U širokom luku.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

 

Profesionalna orjentacija: kako odabrati pravu školu ili fakultet?

 

Profesionalna orjentacija je koncept ulaska u svijet zanimanja i planiranje karijere koji je neophodan svima koji žele da na odgovoran način upravljaju svojim životom i planiraju budućnust. Ozbiljne promjene u svijetu rada, nova i nepoznata zanimanja, sve više ‘’atipičnih’’ puteva ulaska u karijeru,  uslovila su jedan novi koncept pripremanja i promišljanje za budući izbor zanimanja i planiranje karijere.

Proces orjentacije upućeje na različita značenja. Orjentacija označava ‘’trenutno stanje’’ i vezuje se za periode u životu svake osobe, ali i ‘’proces’’ gdje se orjentacija vidi kao kontinuitet u načinu planiranja, realizacije ili donošenje odluka. Kako bi smo pokušali da pomirimo ova dva pristupa u orjentaciji koji se u svakodnevnom životu prepliću nastojimo da ponudimo model koji je sistemski i nudi razvoj kompetencija za izbor zanimanja kod mladih na osnovu ličnog koncepta.   

Kome je namijenjen program profesionalne orjentacije?

Prvenstvemo mladim ljudima koji se nalaze u završnim razredima osnovne i srednje škole. Naš sistem obrazovanja je zamišljen na taj način da se po završetku osnovne škola djeca upute u proces daljeg stručnog ili opšteg obrazovanja u cilju pripreme za buduće zanimanje.

Bez obzira da li će se mladi odlučiti za upis neke srednje stručne škole ili nastaviti obrazovanje u gimnaziji ili na fakultetu, pretpostavlja se (ili bi bilo poželjno) da treba da prođu kroz proces profesionalne orijentacije. Kroz situacije susreta i ispitivanja svijeta zanimanja mladi bi trebali da steknu znanja i vještine koja ih suočavaju sa samim sobom, sa ličnim interesovanjima, ambicijama i odgovornostima, sve u cilju boljeg i realnog upoznavanja sebe i socijalnih kompetencija koje ih osnažuju u procesu različitih izbora koje će morati da prave na tržištu rada.

Na koji način se prolazi kroz proces sticanja kompetencija za izbor zanimanja kod mladih na osnovu ličnog koncepta?

Kompetencije  (lična znanja, spsobnosti i vještine), su preduslov za uspješan prelazak sa jednog nivoa obrazovanja na drugi ili prelazak u svijet rada. Pored brojnih znanja koje mladi mogu steći ako se bave sopstvenom ličnošću i informisanjem potrebno je steći i vještine preko ličnog iskustva i doživljaja. Za to su neophodne aktivne metode, saznajno i istrazivačko učenje kroz igru i refleksiju.  Podsticanje spremnosti i motivacije, procedure istraživanja i informisanja, susret sa svijetom predrasuda i stereotipa u pogledu mogućnosti školovanja i zanimanja, izvođenje vježbi i igara bliskih konkretnim profesionalnim situacijama i stručnim zanimanjima, upoznavanje sa svijetom  odgovornosti u procesu samostalnog odlučivanja.

Zašto se preporučuje ulaganje u profesionalnu orjentaciju?

Kao primarni cilj uzima se osnaživanje ličnosti i blagovremeno informisanje o svijetu zanimanja, putevima školovanja za zanimanje i upoznavanje pravila i trendova na tržištu rada. Prolazeći put profesionalne orjentacije mladi treba da:

  • otkriju, istraže i preispitaju sopstvene želje, interesovanja i sklonosti.
  • da prepoznaju i iskoriste sopstvene talente i sposobnosti.
  • da otkriju svoje stavove i vrijednosna opredjeljenja, za iste se bore ili ih mijenjaju.
  • da se upoznaju i informišu o očekivanjima vezanim za stručna zanimanja i školovanje.
  • da prepoznaju trendove u izboru zanimanja i razumiju promjene u svijetu rada.
  • da prepoznaju uticaje novih tehnologija na različite oblasti struke i života.
  • da izgrade ličnu strategiju za sopstveno odgovorno planiranje karijere i života.
  • da donesu odluku o budućem nastavku školovanja ili izboru zanimanja.
  • I na kraju, da steknu znanja i vještine koje će im koristiti u svakoj životnoj situaciju gdje se pojavi mogućnost višestukog izbora i usklađivanje ideja, ideala i realnih mogućnosti.

Izbor budućeg zanimanja i nastavak školovanja je odluka koja će u velikoj mjeri uticati  na kvalitet života svake osobe u budućnosti. Na ovaj put mladi ljudi i njihovi roditelji kreću sa  brojnim nedoumicama, strahovima i nerealnim očekivanjima. Od trenutka kada se mlada osoba suoči sa svijetom rada i stručnim profilima do konačnog izbora i odluke prolaze se brojne faze kroz koje se usglašavaju želje i mogućnosti; realna očekivanja sa idealima; znanja sa predrasudama; želja za promjenama i potreba da se ostane u sigurnoj zoni porodice ili poznatog okruženja. Kako bi ovaj put bio izazov i avantura posle koje će se mladi  vratiti osnaženi i sa jasnim životnim vizijama, a ne put nepovjerenja, čekanja i lutanja,  pželjno je prihvatiti stav da  se karijera i uspjeh  planira, a ne slučajno dešava.  

Program profesionalne orjentacije vodi Katarina Vučinić Marković, diplomirani pedagog sa višegodišnjim iskustvom u radu sa djecom.

Konsultacije sa Katarinom možete zakazati na jelena@smartchange.me

 

,

Da li umiješ da primiš poklon?

“Ma što si se trošio, hvala, ali nije bilo potrebe, zaista ne mogu da prihvatim ovo…” Znaš ovu rečenicu? Još sa onim malo poniznim stavom, skvrčena ramena, crveni obrazi kao da se stidiš što se neko drznuo da tebi priredi nešto lijepo, ruka na grudima i odmahivanje glavom, i uporno ponavljanje kako nećeš da uzmeš to što ti se daje. Jer je previše. Jer ti već imaš sve što ti treba. Jer ti ne zaslužuješ.

O vještini davanja i idejma za to kako možeš da pokažeš nesebičnost prema drugima sam već pisala (pogledaj tekst ovdje). Ali u posljednje vrijeme sve češće primjećujem da većini nije zapravo problem da daju drugima. Problem je da primimo lijepe stvari koje su drugi namjerili nama. I nekako umanjujemo to što nam je namijenjeno dok ga ne svedemo na jednu mrvicu, pa tek onda to primimo.

Na primjer, prije nekoliko je kod mene došla klijentkinja koje je imala na sebi zaista predivan kaput. Oduševljeno sam rekla kako joj je kaput prelijep i da joj baš dobro stoji. Stvarno sam to mislila. „Ma, to sam kupila u onom outletu na sniženju još prije par godina,“ odmah je počela da se pravda. „Ne znam, nešto sam sva debela i ništa mi ni ne stoji…“ Ja sam još jednom ponovila da izgleda super u tom kaputu. „Ma bježi, užas, sve neke jeftine tranje imam u plakaru, nikako da kupim sebi nešto lijepo i skupo.“ I ja sam odustala. Zaista sam htjela da joj dam kompliment, ali ona nikako da ga primi. Što god lijepo da joj kažem, vraćala bi ga tako što bi dala sebi neku uvredu, prosto nije mogla da prihvati da joj govorim da izgleda odlično i da radosno kaže: „Hvala“.

Ovo često gledam u različitim formama. Jednom su se na pijaci pored mene dvije žene posvađale jer je prodavačica htjela ovu drugu da časti par kila pomorandži, a ova nije htjela da uzme živa. Na kraju kad je situacija prijetila da se otrgne kontroli i da se pretvori u fizički obračun, žena je uzela samo jednu pomorandžu iz kese i odlučno rekla: „Evo, uzela sam, sad dosta“. I prodavačica je tužno rekla: „Dobro“.

Time što odbijamo da prihvatimo lijepe stvari koje drugi ljudi namijene nama, ne pokazujemo kako smo skromni i pošteni. Umjesto toga, šaljemo poruku da nismo vrijedni, da nemamo dobro mišljenje o sebi, da ne zaslužujemo… Obrati pažnju, kad ti neko da kompliment, da li ga samo prihvatiš i zahvališ se? Ili ga umanjiš, kažeš da nisi zapravo lijepa nego si umorna, da je taj džemper kupljen na sniženju, da si se u stvari udebljala? Ili možda osjećaš obavezu da odmah vratiš kompliment nazad: “Ma nije ovo ništa, kako samo ti vrhunski kuvaš”. I kako primaš poklone? Da li pokažeš radost kad nešto dobiješ ili uvijek počneš sa onim čuvenim: “Stvarno nije trebalo”?

Ako i tebi davanje ide od ruke, a primjećuješ da imaš problema sa primanjem, evo nekoliko stvari koje treba da imaš na umu.

  1. Sjeti se koliko ti uživaš u osjećaju kada obraduješ nekoga. Ko god da tebi daje poklon, radi to zato što mu je stvarno super da tebe vidi kako se raduješ.
  2. Kada ti neko da kompliment, jedno najobičnije “hvala” je sasvim dovoljno. Ne moraš da objašnjavaš, da preispituješ, da se pravdaš, da vraćaš kompliment nazad. Zahvali se i dozvoli sebi da se osjetiš dobro jer ti je neko rekao nešto lijepo.
  3. Najčešće kada drugi urade nešto lijepo za nas, nama i jeste stvarno drago, samo što to ne umijemo da pokažemo. Ko je iz porodice tokom tvog djetinjstva imao problema sa prihvatanjem poklona? Važno je da osvijestiš da tvoje ponašanje često ne odražava to kako se ti zapravo osjećaš, već to kako su se tvoji roditelji ponašali i osjećali tokom tvog djetinjstva.
  4. Ako imaš veliki problem sa tim da primiš lijepe stvari, možda je vrijeme da preispitaš kakva uvjerenja imaš o sebi. Ako misliš da si dobra i vrijedna osoba koja zaslužuje dobre stvari, zbog čega se ne ponašaš u skladu sa tim? A ako o sebi imaš loše mišljenje, možda bi bilo korisno da porazgovaraš sa nekim na tu temu i vidiš kako je došlo do negativnih uvjerenja.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.