P&O: Život bez neodlučnosti

Zdravo Jelena,

Rado čitam tvoje tekstove i sve čekam kada ćeš da pišeš o mojoj temi, a ti nikako da dođeš do toga. Mene muči neodlučnost. Od najglupljih stvari kao što je šta da naručim u restoranu, do velikih stvari recimo šta da radim sa svojim poslom koji me polako ubija. Preteško donosim odluke i previše mi je bitno šta i drugi ljudi misle, a znam da to ne valja. Može ovih dana jedan tekst o tome?

 

Jaja na oko ili kajgana? Pješke ili taxijem? Raskinuti ili pokušati još jednom? Prodati auto ili sačekati još malo? Kafa ili čaj? Ah, odluke… Od najsitnijih do najkrupnijih, život je sačinjen od niza odluka. Različiti izvori tvrde da prosječna odrasla osoba dnevno napravi oko 35.000 odluka. Zapanjujuće mnogo, i gotovo da mi je zvučalo nerealno, dok nisam malo razmislila… Zar nije zapravo svaki naš pokret, potez, izgovorena riječ, svaki mali postupak – po jedna odluka?

Pa opet, sigurna da sam da nemaš problema baš sa svakom od ovih 35.000 odluka svakodnevno. Veliki dio procesa odlučivanja funkcioniše po automatizmu i nismo ga ni svjesni. Recimo, kada pođeš u prodavnicu da nabaviš namirnice za kuću, ne dumaš po 30 minuta nad svakim proizvodom, nego imaš ustaljene artikle koje ubaciš u korpu i produžiš. To je automatski proces odlučivanja, kad ideš kroz supermarket kao na autopilotu i znaš šta treba da uzmeš bez mnogo svjesnog razmišljanja.

Dakle, niko nema problem sa donošenjem SVIH odluka. Problem su uvijek samo neke. Što je veoma lijepo i praktično, jer su nam uglavnom problem uvijek iste ili slične odluke (a to može da ti bude odličan pokazatelj šta ti je zaista važno u životu čim mu poklanjaš toliko energije). A da li znaš da se iza svake neodlučnosti krije neki strah? Čak i kada su banalne stvari u pitanju… Upravljanje odlučivanjem je u suštini upravljanje strahom.

Evo nekoliko konkretnih stvari koje je zgodno da imaš na umu kako bi ti proces odlučivanja bio što jednostavniji:

  1. Veoma mali broj odluka je končan. Naš mozak je ponekad pretjerano dramatičan i katastrofičan. Zaista je potrebno da se s vremena na vrijeme podsjetiš da će u realnosti veoma mali broj odluka životno uticati na tebe a da ti nećeš moći nikako da ih promijeniš. Što me dovodi do sljedećeg…
  2. Imaš pravo da se predomisliš. Odluke donosiš najbolje što umiješ sa informacijama kojima raspolažeš. Međutim, tvoje okruženje se konstantno pomalo mijenja, a sa njim i ti. Stvari koje važe danas ne moraju da važe i sjutra i ti uvijek možeš da se predomisliš. Ljudi se vjenčavaju i razvode, prihvataju poslove i daju otkaze, krenu negdje pa se na pola puta vrate. U tome nema ništa loše, uvijek imaš pravo da preispitaš svoju odluku.
  3. Šta je najgore što može da se desi? Za većinu manjih i srednjih odluka koje treba da doneseš, ovo je odlično pitanje. Neodlučnost je posljedica straha i umjesto da se boriš protiv toga, dozvoli strahu da ti pomogne da uvidiš najgori scenario. Onda kada prestaneš da se boriš i vidiš šta je najgore što može da se desi, shvatićeš da često ne može da se desi ništa što je zapravo previše loše.
  4. Za manje važne odluke, koristi pravilo 7 sekundi. Potpuno je jednostavno – za banalnije svakodnevne odluke, daj sebi 7 sekundi da „prelomiš“. U restoranu, na primjer, pogledaj šta ima u jelovniku i u roku od 7 sekundi prelomi šta ćeš da naručiš. Ili recimo, neko te pita hoćeš li da ideš u bioskop. Nemoj da odugovlačiš, prosto odgovori odmah. Vjeruj mi da je to za sitne i životno nevažne odluke sasvim dovoljno vremena da se smisliš. Sve preko toga je nepotrebno rasipanje energije.
  5. Drugi ljudi jednako kao i ti nemaju pojma šta je najbolje. To zaista ne zna niko. Kad god kreneš da se pretjerano oslanjaš na to šta drugi ljudi misle, sjeti se da i oni jednako tapkaju u mraku kao i ti i da ni oni nemaju pojma šta će se dešavati u budućnosti. Pretjeranim uključivanjem drugih u svoje odluke im ostavljamo preveliki prostor da na nas projektuju svoje strahove. Time što donosiš odluke samostalnije, osnažuješ svoje unutrašnje kapacitete, čuvaš snagu i dobijaš veću kontrolu nad svojim životom.
  6. Nekad ćeš sigurno, garantovano, milion posto pogriješiti. Iz svojih najglupljih odluka sam dobijala najbolje životne lekcije. U tome i jeste poenta – donosićeš potpune budalaštine od odluka i iz njih ćeš naučiti mnogo više nego što možeš da zamisliš. A na tuđim greškama se nikad ne uči tako dobro kao na svojim. Pogriješi, zezni se, potpuno uprskaj stvar. To je sve legitimni dio ljudskog iskustva. Samo je važno da uvijek vjeruješ sebi da ćeš imati kapacitet da naučiš svoju lekciju i da nastaviš dalje.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ovaj tekst je objavljen u okviru dijela na blogu koji je posvećen vašim pitanjima. Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: Sreća u sitnicama

Nebrojano mnogo puta do sada sam na koučingu čula rečenicu: „Imam sve i ipak nisam srećna“. Mislim da otprilike dvije trećine klijenta sa kojima radim izgovore ovo na prvom susretu. Pominju kako je tu sve ono krupno u životu – dobar partner, zdrava djeca, dobro plaćen posao, stan opremljen kao iz časopisa, s vremena na vrijeme putovanje do neke daleke destinacije, dobro zdravlje, prijatelji… „Imam sve velike stvari u životu, i opet se budim svaki dan sa nekom tjeskobom. Spolja gledano, moj život je savršen. Pa opet, nešto fali.“

Uvijek kada naiđem na ove drage, tužne ljude koji imaju sve osim osmjeha kad se bude ujutro, zapitam se gdje se izgubi radost jednom kada „imamo sve“. Zbog čega smo se smijali do neba onda nekad kada nismo imali gotovo ništa, osim ispitnih rokova i dovoljno para ili za piće sa društvom ili za prevoz do kuće, ali ne za oboje? Šta se desi sa srećom na putu do „savršenog života“ kome težimo?

Odgovora ima više i kod svakog klijenta je malo drugačije. Neko „ima sve“, a zapravo nije želio ništa od toga i san je bila umjetnička karijera. Neko nakon određenog broja naših susreta prizna (sebi, ne meni) da savršeni partner ipak nije tako savršen. Neko zapravo nikada nije htio djecu. Nekoga posao guši i radio bi za mnogo manje para nešto što mnogo više voli, ali ga je strah kako će obezbijediti egzistenciju i objasniti svima zašto napušta „savršen posao“. Neko ima zapetljane odnose sa majkom ili ocem.

Scenarija ima zaista jako puno. Ali svima njima je zajednička jedna stvar. Niko ne umije da mi odgovori na sljedeće pitanje: „U kojim sitnim stvarima u svakodnevici uživaš“. Uglavnom me pogledaju zbunjeno i pitaju – „Na šta misliš“.

A mislim na sitnice koje znače život. Na zvuk kiše dok udara o prozor. Na osjećaj toplog tuša poslije napornog dana. Na čitanje knjige. Na umakanje keksa u kafu dok se skoro ne raspadne. Na ono kada obučeš nešto u čemu izgledaš kao bomba. Ili na ono kada skineš čarape, oko članaka ti ostanu urezane linijce od šava, pa pređeš prstom preko njih. Na ono kada kupiš sebi mirišljavu svijeću u obliku ananasa u jednoj od onih preskupih radnji za kuću, iako znaš da ti to uopšte ne treba. Na ukus prave pite od domaćih kora. Mislim na topli jorgan i čistu posteljinu, lijepu poruku pred spavanje, na zalivanje biljke na terasi, na omiljenu šolju za kafu, na zagrljaje i na ono kad ti neko pridrži vrata. Sitnice.

Ljudi ih lako zaborave. U krupnim stvarima se teško uživa. One su nam samo plodno tlo da tu posadimo milion milijardi malih stvari u kojima ćemo svakodnevno uživati. Ne možemo da budemo srećni zato što imamo partnera, jer samo „biti sa nekim“ ne znači zapravo mnogo, ali nam sreću donosi kada sa njim pođemo u bisokop i on nas uhvati za ruku kada film postane baš napet. Sitnica. Ne donosi nam sreću ako zarađujemo mnogo novca, jer novac sam po sebi ne znači ništa. Ali ako od tog novca kupimo nekome poklon koji baš želi i obradujemo toga nekoga i vidimo kako se nečije lice ozarilo, e to je sreća, taj mali čin kada smo nekoga nasmijali, a ne novac.

Ako i ti „imaš sve, ali nešto fali“, zapitaj se da ne fale možda sitnice. I ovog ponedjeljka se fokusiraj na male stvari. Vidjećeš kako je puno lakše osjećati sreću kada ne moraš da se forsiraš da se raduješ zato što imaš svoj stan, ali umjesto toga možeš da se raduješ osjećaju kada popodne utoneš u kauč i pustiš onu glupu seriju koju toliko voliš.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Šta je koučing i zašto ga ja toliko volim

Šta je koučing?

Koučing (coaching) je proces tokom koga se pruža podrška klijentu da ostvari svoje ciljeve kroz razgovor i praktične vježbe.

U nesavršenstvu našeg jezika, ne postoji lijep domaći prevod za koučing, ali se iza ove nezgrapne engleske riječi krije suptilan proces u kome kouč vodi klijenta kroz put ličnog razvoja i postizanja vrhunskih rezultata. Koučing je uvijek orjentisan na rezultat i na cilj, a manje se bavi problemom i događajima iz prošlosti. Najjednostavnije je objasniti šta je koučing na sljedećem primjeru: kada želimo da postignemo vrhunske rezultate u sportu, tada angažujemo ličnog trenera; kada želimo da postignemo vrhunske rezultate u životu, tu je koučing.

Ko je kouč?

Kouč (coach) je osoba koja je posebno obučena da vodi i usmjerava klijente da ostvare svoje ciljeve. Kouč zna veliki broj tehnika i alata koji su dragocjeni kada želimo da napravimo neku vrstu promjene u svom životu. Uz to, kouč umije da prati ljude, prepoznaje njihove obrasce razmišljanja i emocijalna stanja i zahvaljujući tome lakše odlučuje koja od tehnika je najbolja za klijenta i njegovu trenutnu situaciju. Kouč je nepristrasan, ne osuđuje i pažljivo sluša klijenta, vodeći računa o tome šta je najbolje za postizanje cilja.

Kome je koučing namijenjen?

Koučing je svakome potreban u nekoj fazi života. Najveću korist od koučinga imamo kada se osjećamo zapetljano u životu, želimo da promijenimo posao, imamo neku konfliktnu situaciju, želimo da unaprijedimo odnose sa ljudima u okruženju, treba da donesemo neku važnu odluku, osjećamo da smo pod velikim stresom i na granici pucanja, imamo poteškoća da se nosimo sa promjenama koje su nam se desile ili jednostavno ne znamo kuda bismo išli dalje. Ne postoji starosno ograničenje za koučing, a jedini uslov je da je klijent svojevoljno odlučio da želi da promijeni nešto u svom životu.

Osim individualnog, koučing može biti i grupni, kada se istovremeno radi sa malim brojem ljudi koji su na neki način povezani i svi imaju zajednički cilj.

Kako izgleda koučing?

Na početku, svi klijenti imaju mogućnost da dođu na besplatnu konsultaciju u trajanju od 45 minuta. Tokom konsultacije ćemo se upoznati, odgovoriću na sva vaša pitanja u vezi koučinga i zajedno ćemo donijeti odluku na koji način je najbolje da nastavimo da radimo. Nakon toga, svaka naredna koučing sesija traje oko 60 minuta. Prvo ćete, uz moju pomoć, definisati svoje trenutno stanje i svoje ciljeve, kako bismo znali u kom pravcu treba da se krećemo. Tokom koučinga uglavnom razgovaramo, ali dio vremena provodimo i radeći praktične vježbe koje su osmišljene tako da vam najbolje pomognu u vašoj trenutnoj situaciji.

Da li je koučing povjerljiv odnos?

Da! U skladu sa standardima profesije, koučing se tretira kao povjerljiv odnos i kouč čuva sve informacije koje dobije od klijenata kao strogu tajnu.

Gdje ja radim?

Ja živim i vodim koučing i radionice u Podgorici. Ako živite u nekom drugom gradu, postoji mogućnosti koučinga preko Skype-a. Takođe, često boravim u Beogradu i Sarajevu.

A zbog čega ja volim koučing?

Da bih postala kouč, i sama sam morala da radim na sebi. Danas vidim toliko pozitivnih rezultata u svom životu da sam zapanjena koliko puno sam uspjela da postignem za jako kratko vrijeme. Završila sam master studije, promijenila sam grad, prestala sam da radim osrednje poslove i pokrenula sam svoj biznis koji obožavam i koji me ispunjava. Živim zdravije nego ikada, nalazim vremena i za drage ljude i za fizičku aktivnost i za posao i za učenje stranog jezika… Posložila sam svoj emotivni život i danas sam u braku sa najboljim čovjekom na svijetu. Naučila sam da lakše praštam, da njegujem svoj unutrašnji mir, da održavam visok nivo motivacije čak i onih dana kada bih ranije bila pasivna.

Za mene, koučing nije bio čarobni štapić koji mi je riješio sve probleme u životu. Ali je bio jedan divan proces koji mi je pomogao da sama raskrčim svoj put i da pronađem mehanizme koji su za mene najbolji. I sada punoga srca mogu da kažem da zaista imam život koji obožavam!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Brzo učenje – upis oktobarske grupe

 

Smart Change u oktobru organizuje još jedan kurs brzog učenja na kome će polaznici naučiti kako da prepolove vrijeme provedeno nad knjigom, a upis je u toku.

Kurs je sastavljen iz 4 modula, i polaznici će kroz period od 4 sedmice imati priliku da ovladaju naprednim tehnikama učenja i pamćenja, čime će garantovano učiti barem duplo brže nego do sada.

Problem sa trenutnim stilom učenja

Kroz rad sa mlađim klijentima sam primijetila da je klasični sistem učenja pun rupa – djeca provode previše vremena nad knjigom, čitajući gradivo tako što samo prelaze očima preko teksta, a u mislima su na nekom pedesetom mjestu, potpuno nemotivisani za učenje. Pokušavaju da zapamte gradivo tako što beskrajno ponavljaju nešto što ih suštinski ne zanima, a često ni ne razumiju do kraja to što uče. I od tog silnog (m)učenja ostaju isfrustirani, nervozni i generalno nezainteresovani za školu.

Mogla bih danima da pišem o tome zašto je današnji sistem obrazovanja i učenja pokvaren. Ali i sami znate sve – nemotivisano i nezainteresovano dijete će teško savladati gradivo. Zbog toga se moj pristup rada sastoji ne samo u tome da djeci pokažem jednostavnije i zabavnije tehnike pomoću kojih će moći sa lakoćom da zapamte ogromnu količinu informacija, već i u tome da im pomognem da pronađu motivaciju za učenje.

Kome je kurs namijenjen?

Kurs je prilagođen starijim osnovcima i srednjoškolcima. Nema gornje granice za praćenje kursa, a kod mlađe djece uslov je da čitaju tečno i bez zastajkivanja. Ako želite da testirate da li je vaše dijete dovoljno zrelo za kurs, pustite mu neki film ili crtani sa titlovima i zamolite ga da čita titlove naglas. Ako može da stigne da pročita titlove bez problema, onda ima svo predznanje koje je potrebno za praćenje kursa.

Ovo nije kurs samo za „odlikaše“. Naprotiv, kurs je kreiran za svu onu divnu djecu koja mogu mnogo više nego što njihove ocjene u dnevniku pokazuju, za sve one male genijalce koji su nepravedno optuženi da su „lijeni“ ili „nezainteresovani“, za sve one koji znaju da vrijeme može da bude provedeno mnooogo bolje od tupog gledanja u knjigu po dva sata. Za sve koji nikako da zablistaju jednostavno jer ih ovakav školski sistem guši.

Dinamika i metodologija rada

Kurs je podijeljen u 4 modula koji se izvode jednom sedmično (subotom), kroz četiri sedmice. Svaki modul traje po 3 sata, tokom kojih djeca uče najsavremenije tehnike pamćenja, razvijaju super-memoriju i osnažuju svoju motivaciju za učenje. Kurs je zasnovan na NLP metodologiji, u kombinaciji sa najnovijim otkrićima iz oblasti proučavanja ljudske memorije.

Kurs će biti organizovan u malim grupama, do maksimum 6 djece, a tačno vrijeme održavanja kursa će biti definisano u odnosu na broj formiranih grupa.

 

Datumi održavanja radionica

1.       Modul

07. oktobar

2.       Modul 14. oktobar
3.       Modul 21. oktobar
4.       Modul 28. oktobar

 

Dodatne informacije

Tokom kursa, polaznici će dobiti sav potreban materijal za praćenje modula, kao i vježbanke za rad kod kuće. Takođe, imaće moju podršku u savladavanju gradiva od samog početka školske godine. Ja ne učim sa djecom, ja ih učim kako da oni sami uče brže, efikasnije i lakše nego ikada do sada.

jelena@smartchange.me

P&O: Ženstvenost i kilaža

 

Imam 36  godina ,divnu porodicu i manje više pristojan posao. Imam diplomu više škole, ostvarena sam kao majka i kao supruga i na to sam ponosna. Osamostalila sam se sa 19 godina i na to sam ponosna. Nisam ostvarena kao žena u smislu lepa i ženstvena. Imam ogroman višak kilograma (25) koji sam u nekoliko navrata skidala i vraćala. Tešim se hranom, odnosno slatkišima, borim se sa depresijom… Gojaznost mi je najveći teret! Sa gojaznošću ide i hroničan umor i nezadovoljstvo.

 

Interesantno mi je da si povezala ljepotu i ženstvenost sa viškom kilograma. Zar stvarno mislis da broj na vagi može da utiče na tvoju ženstvenost? Ako mene pitaš, ženstvenost je pitanje osjećaja, to je kreativna unutrašnja energija koja nas pokreće, ona divna a blaga snaga koja nama ženama omogućava da budemo nježne a jake istovremeno. I to nema veze sa brojem kilograma ili celulitom ili velikim stomakom. Ženstvenost je stav, dobar osjećaj, sposobnost da brinemo o sebi i drugima, to je energija koja donosi novi život… Mislim da je problem što nas je neko pogrešno ubijedio da smo manje ženstvene ako nam nisu nalakirani nokti ili ako imamo višak kilograma ili ako nam frizura nije uvijek isfenirana u savršene lokne, a usta premazana crvenim karminom. Molim te, važno mi je da ovo shvatiš, ti si žena u punom smislu te riječi zbog toga što si tako samostalna, zbog toga što imaš svoju divnu porodicu o kojoj sigurno jako dobro brineš, zbog toga što radiš na sebi, zbog toga što se ne predaješ. To je nešto na šta treba da budeš ponosna.
Nećeš biti manje depresivna kada smršaš, ali ako naučiš da nađeš zdravije mehanizme da se boriš sa svojom depresijom, vjerovatno ćeš smršati. Nećeš biti ništa više ili manje žena nego što si sada čak i ako budeš izgledala kao model za donji veš. Zbog toga tako lako odustajemo od svega… Smršamo 5kg, ali vidimo da nismo ništa manje tužni ili ništa više “ženstveni”, i to nas vrati da potražimo utjehu u Nuteli. Radi na tome da voliš sebe i brineš o sebi. Priušti sebi neki fini tretman. Obuci nešto što ti se sviđa. Promijeni malo frizuru. I svakog dana kaži odrazu u ogledalu: “Volim te, bez obzira na sve, uprkos svemu, bezuslovno te volim”. Možda će ti biti malo neobično u početku, ali to je ta ljubav koja ti je potrebna da bi se osjetila dobro u svom tijelu i da bi bila još snažnija da se nosiš sa negativnim emocijama.
I ne dozvoli svom unutrašnjem kritičaru da bude zao i da te ubijedi da si manje žena ako imaš 20, 50 ili 80 kila viška ili da si manje vrijedna ako doručkuješ palačinke umjesto papaje. Tvoje tijelo je donijelo na ovaj svijet neki život, zahvali mu se na tome i voli ga zbog toga. I što si ti sada manje žena nego neka anoreksična manekenka od 21 godinu koja nadrndana večera pola lista zelene salate, sama, u nekom zabačenom gradu gdje nema nijednog prijatelja? Nemoj da vjeruješ u tu glupost, molim te. Voli sebe, uvijek, svuda, bezuslovno i bez obzira na sve! Vjeruj mi, to je čarobna formula za sve. Onda kada budeš voljela svoje tijelo takvo kakvo jeste i kada bezuslovno prihvatiš sebe, mršanje neće biti borba nego će ti postati lakši i prirodniji proces.

 

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ovaj tekst je objavljen u okviru dijela na blogu koji je posvećen vašim pitanjima. Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: Tvojih pola sata

 

Usamljenost je bolan osjećaj. Znaš ono, oko tebe može da bude hiljadu drugih ljudi, a da se ti i dalje osjećaš usamljeno. I svi smo to nekad osjetili. Samoća, sa druge strane, je stanje kada oko tebe jednostavno nema nikoga. U posljednje vrijeme je deficitarna – i kad smo sami, nismo sami, jer su nam svi na poruku daleko. Malo samoće nam je prijeko potrebno. Ono kad oko nas nema nikog, kad nema nikakve interakcije ni sa kim i kada možemo da radimo šta god hoćemo.

Kroz rad sa klijentima primjećujem da je potreba za samoćom ponekad praćena osjećajem krivice. “Moj momak i ja radimo u kancelarijama koje su veoma blizu jedna drugoj, tako smo se i upoznali. Imamo isto radno vrijeme i ujutro zajedno idemo od kuće do posla, popodne se zajedo vraćamo. Onda predveče zajedno provodimo vrijeme, idemo na spavanje istovremeno… Osjećam da mi treba da nekad budem malo sama, a strah me je da ako pokušam to da mu kažem, da ću ga povrijediti, da će misliti da ga ne volim. Uostalom, neću da budem sebična, on je stvarno divan prema meni,” priča mi jedna klijentkinja.  Osjećaj krivice je još veći kod roditelja koji imaju potrebu da neko drugi preuzme djecu na par sati i da ostanu sami.

Kada sam pitala moju klijentkinju šta misli, da li i njen momak nekad želi da ostane malo sam sa sobom, zapanjeno me je pogledala i kao iz topa ispalila jedno sigurno “ne”. Iduće nedjelje je došla kod mene i rekla mi da je pričala sa momkom o tome kako će da uvede redovne šetnje sebi i kako joj prija da ide sama. On joj je na to oduševljeno odgovorio: “Super, taman da ja počnem da gledam Game of Thrones.”

Ja volim svoje trenutke kada sam potpuno sama. Nekad meditiram, nekad čitam knjigu, nekad samo sjedim i gledam kroz prozor, nekad pjevam (iako užasno pjevam). Ne mislim o potrebama drugih, ne moram nikoga da pitam “kakav ti je bio dan” ili “šta ćeš da radiš popodne” ili “kako si”. Pišem pa brišem, gledam šta mi je bio status na Facebook-u prije sedam godina, dremnem, pretražujem avionske karte do Japana koje ne kupim, upalim svijeću, legnem na pod da ispravim kičmu, gledam emisiju o jednom zgodnom veterinaru koji spašava ptice, jedem lubenicu iznad sudopere.

Ćutim. Ne radim ništa spektakularno ili vrijedno pomena. Ne uzdižem se kulturno, ne napredujem intelektualno, ne usavršavam koučing tehnike, nisam super-žena, ne doprinosim čovječanstvu ni na koji način. Samo postojim i lijepo mi je.

Tih pola sata su samo moji i osjećam se dobro. Jeste, možda mogu tih pola sata da provedem tako što ću oribati kupatilo ili ponoviti gradivo iz turskog ili pisati još malo za blog. Ali neću. Jer moje vrijeme za mene mi omogućava da kada se očešljam, obučem i vratim nazad u interakciju sa drugima i u obavljanje korisnih zadataka, budem zadovoljna i iskreno zainteresovana da čujem odgovor na pitanje “kako si, kakav ti je bio dan”.

Oslobodi se krivice što ti nekad ne treba niko drugi i ovog ponedjeljka isplaniraj kako ćeš svaki dan ove nedjelje imati svojih 5 minuta. Dobro, pola sata. I kada to vrijeme dođe, provedi ga bez pritiska da treba da radiš nešto korisno ili da se posvetiš nekom drugom. Pusti muziku, gledaj u plafon i iskuliraj. Biće sve u redu. Svijet neće propasti. Obećavam ti.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

P&O: Ja sve bih, ali nikako da počnem…

Ne znam imaš li nekog iskustva sa ovim, ali moj glavni problem je da počnem. Donesem neku odličnu odluku, nešto što baš želim da ostvarim, ali nikako ne mogu da natjeram sebe da krenem. Ove jeseni sam riješila da ću da idem na treninge, uplatila sam teretanu od prvog septembra, ali evo nijednom nisam pošla i stalno govorim sebi da ću od sjutra. Nekako, ja sve bih, ali nikako da počnem…

 

Nasmijala sam se pitanju da li imam iskustva sa ovim o čemu pričaš, jer da se ne lažemo, ko nema? Kada bi svi uvijek zaista kretali sve što odluče da će da započnu, mislim da bi čovječanstvo bilo mnogo naprednije nego što jeste. Konstantno odlaganje početka je veliki problem u radu na sebi. Obećamo sebi da nećemo više jesti slatkiše, ali od sjutra. Izaći ćemo iz lošeg braka u kome odavno nema ničega, ali sjutra. Pospremaćemo odjeću nazad u plakar čim se ujutro spremimo za posao, ali od sjutra. Nećemo biti na Facebooku više od sat dnevno, od sjutra. I ostavljamo pušenje, od sjutra, naravno.

Onda sjutra postane novo danas u kome govorimo sebi da ćemo sjutra sigurno početi.

Ima nekoliko razloga zašto nam sve one divne promjene kojima težimo izmiču za po jedno sjutra i nekoliko načina kako da se izborimo sa ovim.

  1. Iluzija prezauzetosti

Često čujem na koučingu kako ljudi nemaju vremena da se posvete svom cilju jer su jednostavno „prezauzeti“. „Ja imam toliko obaveza,“ ubjeđuje me jedna klijentkinja, „ja prosto nemam vremena da kuvam zdravu hranu, a znam da bi trebalo i cilj mi je da se zdravo hranim“. Nekako je u posljednje vrijeme postalo veoma popularno biti ekstremno zauzet. Kao da smo svi samohrane majke petoro maloljetne djece i menadžeri velikih korporacija koje istovremeno ne mogu sebi da priušte nikakvu pomoć. Apsurdno je i pomalo mi je tužno što ljudi toliko vjeruju u mit o prezauzetosti da lišavaju sebe toga da rade sve one dobre stvari koje bi im donijele radost. Jednostavno nije istina da nemamo vremena. Da, postoje dani kada je to zaista istina, ali mi je veoma veoma teško da povjerujem kada mi klijent kaže da nikako i nikad nema vremena da ide u šetnju pola sata dnevno. Ovo jednostavno nije tačno, već je samo nešto drugo prioritet u odnosu na šetnju. Dobro pogledaj stvari koje radiš svakodnevno i na šta ostavljaš najviše vremena. Tvoje ponašanje ti jako puno govori o tome šta su tvoji prioriteti u životu. Oslobađanje od iluzije prezauzetosti nam daje toliko mnogo prostora u svakodnevici.

  1. Ja bih da se moj život promijeni, a da se ja ne mijenjam

Sada si tu gdje jesi jer je tvoje svakodnevno ponašanje dovelo do toga da budeš tu. To je potpuno okej, tvoj život sigurno ima puno predivnih strana! Međutim, ako nastaviš da se ponašaš isto kao do sada, bićeš na potpuno istom mjestu na kome si sada. Ako hoćeš da se nešto promijeni, moraš da promijeniš svoje ponašanje. Ova matematika je potpuno jednostavna. Često imamo otpor prema tome da započnemo nešto što nam je važno jer zapravo imamo otpor prema promjeni. Nesvjesni dio naše ličnosti ne voli da se mijenja i uglavnom je u otporu kada želimo promjenu. I onda odlažemo sve za sjutra. Postavi sebi pitanje – ako počneš danas i budeš istrajna, gdje ćeš biti za godinu dana? A ako se danas budeš ponašala isto kao i juče i nastaviš tako da se ponašaš i sjutra, gdje ćeš onda biti za godinu dana?

  1. Početak nečega je kraj nečeg drugog

Ne možeš istovremeno biti na kauču ispred TV-a i vježbati u teretani. Svaka promjena navika ne znači samo da usvajamo nove obrasce, već da moramo da se odreknemo starih. Zbog ovoga je teško ostaviti pušenje ili uvesti promjene u ishrani. Nije nam problem u novoj navici, ona nam se sviđa, ali je problem što novom navikom moramo zauvijek da se pozdravimo od stare, a za stara ponašanja smo emotivno vezani. Prije nego što počneš sa nečim novim, treba da raskineš sa starim. Šta radiš sada umjesto što ideš u teretanu? Identifikuj navike koje te koče da uradiš to što želiš i polako počni da se pozdravljaš od njih.

  1. Zbog čega ti je uopšte važno da počneš?

Nekada prosto ne počinjemo sa novim stvarima jer nam nisu suštinski bitne. Znamo da bi bilo dobro za nas da idemo u teretanu, ali nam to nije realno važno u životu. Prije promjene bilo koje navike, neophodno je da imaš jasan cilj, da znaš zbog čega tačno to radiš, šta hoćeš da postigneš i zbog čega ti je bitno. Ako ideš u teretanu da bi smršala, koliko želiš da smršaš? Kako ćeš se osjećati kada smršaš? Šta će se promijeniti? To će te dovesti do toga da ti je cilj da dostigneš tu sliku koju imaš u glavi sebe kako si vitka. Tek onda kada budeš imala tako jasan cilj, postavi sebi pitanje – na koji sve način mogu da ostvarim ovaj cilj? Možda teretana nije jedini način, možda ima neki koji ti je zabavniji. Da bismo napravili bilo kakvu promjenu, neophodno je da imamo jasan cilj koji nam je inspirativan. Ako ideš u teretanu samo zato što to „tako treba“, velika je vjerovatnoća da ćeš teško ikada pronaći motivaciju da počneš da vježbaš.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ovaj tekst je objavljen u okviru dijela na blogu koji je posvećen vašim pitanjima. Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: O flamingosima i samopouzdanju

 

Gledala sam prije par dana emisiju o flamingosima. Zanimljiva ptica, čuvena po dugačkom vratu i ružičastom perju, i jednom simpatičnom ponašanju: plesu. Flamingosi imaju velike grupne plesove koji zaista liče na neku pretrpanu diskoteku u kojoj svi jako dobro znaju koreografiju, i to je njihov trenutak da zablistaju. Oni koji se na podijumu dobro pokažu, imaju bolje šanse da pronađu partnera.

Neki flamingosi vole da plešu, da budu u centru pažnje i odlični su u tome. Umiju da procijene trenutak, da prvi započnu ples i da blistaju u svojim fenomenalnim pokretima glavom i krilima. Drugi će im se uglavnom pridružiti u nadi da će i oni dobiti svoju šansu. I na kraju, tu su oni stidljivi flamingosi koji ne vjeruju da im je koordinacija dugačkog vrata i krila dovoljno dobra, imaju tremu pred ples i zbunjeno stoje sa strane. Zamislite samo patnje malog smotanog ružičastog stvora koji se silno zaljubio u svoju drugaricu ali mu je frka da ustane i da radi glavom lijevo-desno jer misli da će ispasti smiješan pored toliko drugih ptica dužih vratova i ružičastijih krila.

I sa nama je isto. Znate koliko sam genijalnih ideja čula na koučingu kojima je trebalo jako puno vremena da se realizuju dok su njihovi kreatori sumnjali u sebe. Ne moram čak ni da idem toliko daleko, dovoljno je da krenem od sebe – pisanje ovog bloga je rezultat jedne borbe sa sobom u kojoj sam se silno prepirala sa onim dijelom mene koji mi kaže da je bolje da sjedim u tamo nekoj kancelariji i radim nešto konvencionalno nego što pišem i rizikujem da se izblamiram (a tek šta je taj podli unutrašnji kritičar imao da kaže na temu mog crtanja, bolje da ne pričam).

Razlika između toga šta želiš da radiš i šta zapravo radiš se vrlo vrlo često mjeri količinom samopouzdanja. Neki (rijetki) su imali sreću da kroz cijeli život idu sigurni u sebe, bez podlog kritičara u glavi, a da opet ostanu otvoreni i fleksibilni i ne postanu „umišljeni“ ili „egocentrični“. Ovo je veoma, veoma rijetko i svi mi se prije ili kasnije sretnemo sa time da nam baš fali malo više samopouzdanja za ogromne i velike stvari koje bismo uradili.

Rad na samopouzdanju uglavnom zahtijeva malo duži, kontinuirani rad u kome se kombinuje više tehnika, ali evo jedne vježbe koju možeš da uradiš ovog ponedjeljka da uneseš malo radosti i samopouzdanja. Nađi neku veoma blisku i dragu osobu koja te dobro poznaje i zamoli je da ti navede 10 razloga zbog kojih misli da si super. (A onda, naravno, uzvrati istom mjerom!)

Često je dovoljno samo da nas neko podsjeti na to koliko vrijedimo da bismo se od male stidljive ptičice pretvorili u kralja podijuma!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.