Možete li da riješite sve 4 mozgalice?

 

Uskoro kreće školska godina i novi unaprijeđeni kurs brzog učenja.

U to ime sam za vas pripremila 4 zanimljive logičke igrice koje možete da igrate sa svojim pionirima (mlađima će trebati vaša mala pomoć). Vaše odgovore ostavite u komentarima!

 

  1. Betovenova perika

Neko je ukrao Betovenovu periku i ubacio je u jednu od 4 zaključane kutije. Na svakoj kutiji se nalazi po jedan broj (1, 2, 3 i 4). Takođe, tu se nalaze i 4 ključa različitih boja – zeleni, žuti, plavi i crveni. Koristeći sljedeće tragove otkrij koji ključ otključava koju kutiju i gdje se nalazi Betovenova perika:

  • Zeleni ključ otključava treću ili četvrtu kutiju
  • Perika je lijevo od četvrte kutije
  • Perika je desno od prve kutije
  • Žuti ključ otvara kutiju koja je lijevo od kutije sa perikom
  • Plavi ključ je desno od žutog ključa, a lijevo od zelenog
  • Crveni ključ otvara prvu kutiju
  1. Vrata

Čovjek je zaglavljen u sobi. Jedina dva izlaza su kroz dvoje vrata. Jedna vrata vode u dugački hodnik koji je napravljen od uveličavajućeg stakla, i zbog toga sunčevi zraci istog trena prže sve što se u hodniku nađe. Druga vrata vode u hodnik koji čuva ogromni zmaj koji bljuje vatru. Kako će čovjek izaći?

  1. Čudna trka

Jednoga dana jedan veoma bogati kralj se razboli i umre. Imao je dvojicu sinova kojima je ostavio testament. U testamentu je napisao: „Dragi moji sinovi, obojicu vas volim podjednako i ne mogu da odlučim kome da ostavim kraljevstvo i svoje bogatstvo. Zbog toga sam odlučio da vas pustim da se trkate konjima do mog dvorca koji je udaljen hiljadu kilometara odavde. Ali, riješio sam da pobjednik bude onaj čiji konj drugi stigne do dvorca.“

Sinovi su osjedlali konje i sjutradan su započeli čudnu trku. Obojica su išli presporo, stajali su svako malo i nisu prešli ni pet kilometara! Noć je počela da pada i oni su riješili da stanu u obližnju krčmu da se odmore. Unutra ih je vidjela jedna mudra starica kako sjede tužni i pitala ih je u čemu je problem. Oni su joj ispričali, a ona se nasmijala i rekla im kako da riješe problem. Čim su čuli rješenje, sinovi su potrčali ka konjima, uzjahali ih i počeli su pravu trku tjerajući konje da idu naprijed što brže.

Šta im je mudra starica rekla?

  1. Hotel

Tri gosta su uzela jednu sobu u hotelu. Recepcioner im je sobu naplatio ukupno 30 eura. Kada su gosti ušli u sobu, recepcioner se sjetio da soba ipak ne košta 30, već 25 eura. Uzeo je 5 eura kusura i zamolio je sobaricu da pođe do sobe i vrati gostima kusur. Sobarica je na putu do sobe zaključila da joj je nezgodno da podijeli 5 eura na tri gosta, pa ih je usitnila, za sebe zadržala 2 eura, a gostima je vratila po euro. To je sada značilo da je svaki gost platio po 10 eura i dobio po 1 euro nazad, što ispada 9 eura po osobi. Ako je troje ljudi platilo sobu po 9 eura, to je 27 eura. I sobarica je zadržala 2 eura za sebe, tako da je to ukupno 29 eura.

Gdje je još jedan euro?

 

Školarcima želim srećan polazak u školu, uz napomenu da prijave za kurs brzog učenja sa fantastičnim popustom traju još 7 dana.

Ponedjeljak: Pođi na tu kafu!

Kad sam se prije tačno dvije godine vratila iz Beograda u Podgoricu, svako malo sam srijetala na ulici ljude koje nisam vidjela po nekoliko godina. Drage ljude, inspirativne ljude, ona divna bića sa kojima bih imala puno zajedničkih tema, ljude koji me pune pozitivnom energijom.

I uvijek isto: „Eeej, gdje si ti, kako mi je milo da te vidim poslije toliko vremena. Obavezno da idemo na kafu ovih dana, da se dobro ispričamo“. A od kafe najčešće nikad ništa.

To su one kafe na koje mi se suštinski, dubinski i stvarno išlo. Kafe koje bi lako mogle da se pretvore u pola dana sa dragim ljudima. Kafe gdje bih sigurno čula puno radosnih stvari. Kafe na kojima bih bez ikakve dileme dobila podršku u svojim projektima. Kafe na kojima bih se vjerovatno smijala dok me stomak ne zaboli. Kafe gdje bih možda mogla da pomognem nekoj dragoj osobi u izazovnom periodu. Kafe gdje bih se sa nekim zbližila. Kafe koje uopšte ne bi bile kafe nego čaša vina. Kafe poslije kojih bih došla kući sa ogromnim osmjehom.

Zašto tako rijetko idemo na te kafe sa svim tim odličnim ljudima koje smo upoznavali ko zna kako i ko zna gdje i onda jednostavno gubili kontakt? Što je tako teško jednom se upecati na tu primamljivu ideju kafe sa nekim koga ste sreli slučajno, u redu u banci, ispred supermarketa, u parku, gdje god?

Isto tada, prije dvije godine, ispred ulaza svoje nove zgrade sam srela djevojku koju sam tada tek površno poznavala i koja mi je rekla: „Voljela bih da pijemo kafu ove nedjelje“. Složila sam se, naravno. I onda me je nakon dva dana pozvala i pitala imam li vremena uveče da se vidimo. Srećom, imala sam. Ta ista djevojka me je nešto kasnije upoznala sa sadašnjim mužem i postala mi kuma.

Mislim da vam je svima jasan zadatak za ovaj ponedjeljak: pođite na tu kafu. Pozovite prvi, precizirajte tačno kada i gdje i pođite na kafu. Iznenadićete se što sve može da vas sačeka ispod pjene od kapućina (ili piva, što god više volite).

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Brzo i efikasno učenje – novi kurs

 

Novi kurs brzog i efikasnog učenja počinje u Podgorici u subotu, 09. septembra. Kurs je sastavljen iz 4 modula, i polaznici će kroz period od 4 sedmice imati priliku da ovladaju naprednim tehnikama učenja i pamćenja, čime će garantovano učiti barem duplo brže nego do sada.

Problem sa trenutnim stilom učenja

Kroz rad sa mlađim klijentima sam primijetila da je klasični sistem učenja pun rupa – djeca provode previše vremena nad knjigom, čitajući gradivo tako što samo prelaze očima preko teksta, a u mislima su na nekom pedesetom mjestu, potpuno nemotivisani za učenje. Pokušavaju da zapamte gradivo tako što beskrajno ponavljaju nešto što ih suštinski ne zanima, a često ni ne razumiju do kraja to što uče. I od tog silnog (m)učenja ostaju isfrustirani, nervozni i generalno nezainteresovani za školu.

Mogla bih danima da pišem o tome zašto je današnji sistem obrazovanja i učenja pokvaren. Ali i sami znate sve – nemotivisano i nezainteresovano dijete će teško savladati gradivo. Zbog toga se moj pristup rada sastoji ne samo u tome da djeci pokažem jednostavnije i zabavnije tehnike pomoću kojih će moći sa lakoćom da zapamte ogromnu količinu informacija, već i u tome da im pomognem da pronađu motivaciju za učenje.

Kome je kurs namijenjen?

Kurs je prilagođen starijim osnovcima i srednjoškolcima. Nema gornje granice za praćenje kursa, a kod mlađe djece uslov je da čitaju tečno i bez zastajkivanja. Ako želite da testirate da li je vaše dijete dovoljno zrelo za kurs, pustite mu neki film ili crtani sa titlovima i zamolite ga da čita titlove naglas. Ako može da stigne da pročita titlove bez problema, onda ima svo predznanje koje je potrebno za praćenje kursa.

Ovo nije kurs samo za „odlikaše“. Naprotiv, kurs je kreiran za svu onu divnu djecu koja mogu mnogo više nego što njihove ocjene u dnevniku pokazuju, za sve one male genijalce koji su nepravedno optuženi da su „lijeni“ ili „nezainteresovani“, za sve one koji znaju da vrijeme može da bude provedeno mnooogo bolje od tupog gledanja u knjigu po dva sata. Za sve koji nikako da zablistaju jednostavno jer ih ovakav školski sistem guši.

Dinamika i metodologija rada

Kurs je podijeljen u 4 modula koji se izvode jednom sedmično (subotom), kroz četiri sedmice. Svaki modul traje po 3 sata, tokom kojih djeca uče najsavremenije tehnike pamćenja, razvijaju super-memoriju i osnažuju svoju motivaciju za učenje. Kurs je zasnovan na NLP metodologiji, u kombinaciji sa najnovijim otkrićima iz oblasti proučavanja ljudske memorije.

Kurs će biti organizovan u malim grupama, do maksimum 6 djece, a tačno vrijeme održavanja kursa će biti definisano u odnosu na broj formiranih grupa.

Datumi održavanja radionica
1.       modul 9. septembar
2.       modul 16. septembar
3.       modul 23. septembar
4.       modul 30. septembar

 

Dodatne informacije

Tokom kursa, polaznici će dobiti sav potreban materijal za praćenje modula, kao i vježbanke za rad kod kuće. Takođe, imaće moju podršku u savladavanju gradiva od samog početka školske godine. Ja ne učim sa djecom, ja ih učim kako da oni sami uče brže, efikasnije i lakše nego ikada do sada.

jelena@smartchange.me

P&O: Briljiraj na razgovoru za posao

 

Zdravo  Jelena,

Nedavno sam ostala bez posla i sada sam u procesu prijavljivanja na konkurse za koje mislim da mi odgovaraju. Očekujem da ću tokom idućeg mjeseca biti pozvana na nekoliko intervjua. Problem je u tome što već 8 godina nisam išla na razgovor za posao i imam veliku tremu kada pomislim na to. Vidjela sam na tvom sajtu da si radila kao HR, pa sam se nadala da bi mogla da mi daš par korisnih savjeta kako da se najbolje opustim za intervjue koji me čekaju.

Pozdrav,
L.

U životu sam prisustvovala ogromnom borju razgovora za posao. Vidjela sam osrednje likove pune samopouzdanja koji briljiraju na razgovoru prosto jer iz njih zrači samouvjerenost, a vidjela sam i jako puno veoma kvalitetnih kandidata koje potpuno pojede trema i ne pokažu ni djelić onoga što znaju.

Malo treme je super. Ta pozitivna trema će ti pomoći da razmišljaš van kutije, držaće te u stanju blage opreznosti zbog čega ćeš bolje slušati, brže smišljati odgovore i generalno biti kreativnija. Ali kada pozitivna trema preraste u parališuću agoniju, tada smo jako daleko od najbolje verzije sebe.

Kada je savladavanje treme u pitanju postoji nekoliko stvari koje možeš da uradiš:

  1. Stresiraš se jer u glavi imaš neki negativni scenario koji nikako ne želiš da se dogodi. Može da bude šta god – ne želiš da počneš da zamuckuješ, ne želiš da te pitaju nešto što ne znaš, ne želiš da počneš da se pretjerano znojiš, ne želiš da ti se neko podsmijava… Scenarija ima milion i na koučingu mi je uvijek zabavno kada shvatim koliko smo kreativni u smišljanju katastrofalnih mentalnih filmova. Umjesto negativnog scenarija, fokusiraj se na željeni ishod. Jutro pred svaki intervju uzmi vremena da u glavi odvrtiš najpoželjniji mogući scenario. Zamisli kako ćeš biti opuštena, kako ćeš odgovarati tečno na pitanja, kako će ljudi prekoputa tebe biti nasmijani i prijatni, kako imaš samopouzdanja… Ti biraš koji film ćeš puštati svom mozgu, a on će u odnosu na to biti pod stresom ili smiren.
  2. Što jedeš i piješ toga dana je važnije nego što možeš da zamisliš. Ako imaš tremu i puls ti je ubrzan, nemoj piti kafu ili bilo šta drugo sa kofeinom cijelo jutro prije intervjua. Nemoj ići gladna, biće ti samo još neprijatnije ako stomak počne da krči dok pričaš o svom obrazovanju. Nemoj piti previše vode dok čekaš da intervju počne, ipak želiš da budeš fokusirana na to šta hoćeš da kažeš a ne na punu bešiku. Razumiješ šta hoću da kažem – lagana, zdravija hrana i to je to. Jednom sam vodila razgovor za posao gdje je momak na pola zamolio da prekinemo i da mu pokažem gdje je toalet. Meni je to bilo potpuno ok, radim puno sa ljudima i znam kako trema može da bude naporna. Ali on je bio potpuno pogubljen kada se vratio i bilo mu je grozno neprijatno. I, naravno, bio je veoma smušen tokom ostatka intervjua.
  3. Znaš onaj savjet kako treba da zamisliš da su svi ljudi u komisiji goli? Nikako to nemoj da radiš! Iskreno, da li bi ti bilo prijatnije da pričaš nešto pred prostorijom punom golih ljudi?
  4. Intervju je dvostran proces – koliko god da oni procjenjuju da li si ti dovoljno dobar kandidat za posao, toliko i ti treba da procijeniš da li su oni dovoljno dobra kompanija za tebe. Ovo često zaboravimo i kasnije budemo potpuno nezadovoljni na radnom mjestu. Jednostavno nije svaka kompanija za tebe, a intervju je tvoja prilika da procijeniš da li je to mjesto gdje ćeš se ti osjećati dobro i zadovoljno. Postavi im pitanje o svemu što te zanima i iskoristi vrijeme tokom intervjua da procijeniš kako ti se čini kompanija. Onda kada postnaneš svjesna toga da ne treba samo ti da budeš pod lupom već i oni, biće ti lakše da se malo opustiš.
  5. Isključi negativnog kritičara koji živi u svima nama. Znaš onaj mali glas u glavi koji ti govori da nisi dovoljno kvalifikovana za posao, da sigurno ima neko bolji, da nemaš pojma i slično? Jednostavno mu zabrani da priča! Najlakši način da to uradiš je da svaki put kada on krene da ti se javlja, zamisliš svoju najbolju prijateljicu koja ti govori kako si sjajna, kako su ludi ako te ne zaposle i kako ćeš apsolutno briljirati. Bukvalno čim negativni kritičar kaže nešto loše o tebi, odmah zamisli svoju drugaricu kako ga gura u stranu i kako ona postaje dominantna.

Srećno!

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ovaj tekst je objavljen u okviru dijela na blogu koji je posvećen vašim pitanjima. Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: Izazov – dan bez žaljenja

Ne valja vruće, ali ne valja ni hladno. Ni da je vjetar, ali ni kiša ne valja.

Ne valja kada je direktor tu, ali ne valja ni kada direktor ode. Djeca su nešto opet zeznula. Majke ne valjaju, nerviraju nas, pretvaraju se u svoje majke i nervira nas pomisao da bismo i mi mogle da se pretvorimo u njih.

Ne valja more, previše turista, ali ne valja ni kada je malo turista. Turisti koji imaju puno para su bahati snobovi, turisti koji imaju malo para su paradajz turisti. Ne valja temperatura vode, ove godine je toplija nego ikad, ali je manje slana, glečeri se otapaju, to ne valja.

Ne valjaju drugi ljudi, komšije, prodavci, taksisti, čistači ulica, bankari, moleri. Ne valja lak na noktima, grozna je boja, i ne valja kako ona mala fenira. Ne valja kako izgledaju kukovi u tim pantalonama. Ne valja ručak, neslan je, ali ne valja ni previše soli, to razjeda bubrege.

Ne valja novi restoran, konobari su nadrndani, ne valja piletina puna antibiotika, globalno zagrijavanje, dilema oko vakcina, a ovaj novi sistem zakazivanja specijalističkih pregleda tek ne valja.

Ne valja vlast, ne valja opozicija. Ne valja novo radno vrijeme, a i staro je bilo nikakvo i ništa nije valjalo.

 

Ne znam za vas, ali ja svakodnevno slušam ovakve žalopojke – ne valja ovo, ne valja ono, ništa ne valja! Nekad se i sama žalim, priznajem, a što je najgore često se žalim oko stvari koje mi uopšte toliko ne smetaju. Komšinica počne kako se ne može disati po ovoj vrućini, i ja da je ispoštujem jer ima 74 godine i baš me briga da se raspravljam sa njom, kažem: „Da, stvarno je užasna ova vrućina“, iako ja uživam u ljetnjih 40+ stepeni! Budalaštine, a svi to radimo. Čak koristimo žaljenje i gunđanje kao odlične načine da počnemo razgovor sa nekim novim. A ovo je siguran recept za to da se osjećamo jadno, tužno i smoreno.

Najljepši način da ti ovaj ponedjeljak bude super je da prihvatiš sljedeći izazov: 24 sata bez ijedne izgovorene žalopojke!

Dakle, pravila su sljedeća: cijeli dan se nikome nemoj žaliti ni oko čega, na tuđa žaljenja odgovaraj neutralnim ili pozitivnim odgovorima, a ako nemaš ništa lijepo da kažeš onda jednostavno prećuti. Nemoj da učestvuješ u kolektivnim jadikovkama. Ljudima u prolazu daj poneki kompliment, ispričaj kolegama nešto lijepo što se desilo tokom vikenda, ne ogovaraj. Ako postoji neki problem koji treba da se riješi, fokusiraj se na rješenje a ne na to koliko je problem naporan, težak, velik i grozan.

A ako imaš gunđala u svojoj okolini, pošalji i njima ovaj izazov, prijaće svima!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

P&O: Nekontrolisano plakanje

Prethodnih sedmica su pitanja stizala iz Crne Gore, i oduševljena sam što sam za ovu srijedu dobila pitanje iz Vojvodine, drago mi je da se moj blog čita i šire nego što sam mislila!

Zdravo Jelena,

Ne znam ni sama odakle da počnem, ali recimo ovako: imam problem kad hoću nekome nešto da kažem ili ono što bi narodski rekli “padne roletna”, stvori mi se neki grč u grlu i ne mogu da se kontrolišem počnem da plačem. Generalno to mi je problem u svim životnim poljima, pa čak i sa sopstvenom decom. Ne znam da li previše neke probleme držim u sebi, pa tako reagujem. Problem mi je što imam neki strah od svog oca, kad hoću da mu kažem šta mi smeta, završi se sa galamom, kako je on u pravu… I naravno – s mojim plakanjem.

Ako može neki savet kako to da prevaziđem, ponekad se osećam kao Don Kihot i samo tapkam u mestu…

Hvala

 

Vjerujem da je plakanje zdravo i da suze ne treba gutati. Suze su naš ventil, oslobađaju nas i pomažu nam da fizički prevalimo velike emocije koje imamo, i onda nastavimo dalje (iako je nekad potrebno više od jednog dobrog plakanja da bismo nastavili).

S druge strane, ma koliko su suze zdrave, može da bude vrlo vrlo vrlo neprijatno kada se oči napune u situacijama koje realno i objektivno nisu vrijedne plakanja. I onaj stari čuveni savjet „nemoj da gutaš suze nego se dobro isplači“ može da ti da samo neko ko nikada nije osjetio kako ga oči peckaju baš onda kada je plakanje posljednja stvar koju želi! Jer i sama znaš – ne želimo da pustimo kišu iz očiju pred svima i u baš svim situacijama.

Još jedan problem je što oni koji nisu laki na suze često smatraju da oni plačljiviji manipulišu suzama. Na koučingu često čujem od mojih klijentkinja da ih partneri optužuju da pokušavaju plakanjem da dobiju ono što žele, iako to ne može biti dalje od istine. Štaviše, većina njih kaže da bi voljela da ne plaču, ali da uglavnom to ne mogu da iskontrolišu.

I uprkos tome što zaista najiskrenije ohrabrujem sve ljude da se isplaču i da ne gutaju suze, znam koliko može da bude grozno kada plačeš u krajnje neprimjerenim situacijama. Evo šta možeš da pokušaš da bi zaustavila poplavu suza onda kada ti je važno da obrazi ostanu suvi:

  1. Provjeri koja je zaista emocija u pozadini. Nikako ne volim stereotipe i muško-ženske podjele, ali na žalost veliki broj muškaraca od malih nogu uče da budu čvrsti, a ženama govore da ne treba da budu agresivne. I onda to često dovodi do toga da muškarci ne plaču da ne bi bili „meki“, a da žene ne izražavaju bijes otvoreno da ne bi bile „agresivne“. U situacijama kada smo zapravo bijesne, ne umijemo da ispoljimo ljutnju, nego je tumačimo same sebi kao tugu i – plačemo. Pokušaj da se sjetiš posljednjih nekoliko situacija kada si plakala u razgovoru sa nekim. Šta si zapravo tada osjećala? Ako je u pitanju ljutnja, trebalo bi da daš sebi dozvolu da ispoljiš ljutnju na zdrav način i bez krivice.
  2. Problem nije u tome šta se dešava oko nas, već to kako mi interpetiramo stvarnost. Zbog toga nekad plačemo u situacijama koje realno većini ljudi nisu vrijedne plakanja – nešto se desi u spoljnjem svijetu mi protumačimo kao strašno, tužno, negtivno. Razmisli o razgovorima sa ocem koje pominješ… Idući put kada budeš bila u raspravi sa njim, svjesno se potrudi da njegovim riječima ne pripisuješ nikakvog negativno značenje. I šta god da on bude pričao, traži u tome nešto zabavno, suludo, smiješno… Biće ti malo neprirodno da to radiš jer jednostavno do sada nisi navikla da tako interpretiraš stvarnost, ali će ti isto tako biti veoma korisno da na ovaj način iskontrolišeš emocije pred njim.
  3. Odmakni se dva koraka. Kada nas bilo koji razgovor preplavi i postane veći od nas, veoma je korisno da se malo fizički odmaknemo. Pravljenje ove male distance u prostoru pomaže da se osjetimo zaštićeno, da sagledamo stvari iz “bezbjednijeg” ugla i daje nam uvid u širu sliku. Nekad je bukvalno toliko jednostavno – samo se fizički malo odmakni.
  4. Mindfulness meditacije su veoma korisne da nam pomognu da se lakše nosimo sa velikim emocijama. Niz istraživanja pokazuje da ljudi koji redovno praktikuju minfdulness imaju snažnije mehanizme da se nose sa teškim situacijama u svakodnevici. Nedavno sam pisala o aplikaciji Headspace, toplo ti preporučujem da je isprobaš!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ovaj tekst je objavljen u okviru dijela na blogu koji je posvećen vašim pitanjima. Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: Detoksikacija ti vjerovatno ne treba, ali…

Jedno vrijeme sam bila ubijeđena da je naše tijelo puno odvratnih toksina kojih se treba osloboditi. Riječ “detoksikacija” je bila dio mog standardnog vokabulara, i s vremena na vrijeme sam prolazila kroz raznorazna “čišćenja” koja sam uglavnom skidala sa interneta.

Jednom sam tako bila na nekoj sedmodnevnoj detoksikaciji gdje sam pila samo zelene kašaste sokove, kada me moja divna prijateljica doktorica Nina Mandić pozvala na ručak. „Ne mogu, hvala, ja sam na detoksikaciji,“ uljudno sam je odbila. „Detoksikacija? Imaš li ti jetru?“ „Imam.“ „A je li ti jetra zdrava?“ „Jeste…“ „Pa što će ti onda detoksikacija?!“

Toliko me je nasmijao i zamislio Ninin medicinski pristup koji je bio vrlo jednostavan – ako imaš jetru, ona vrši detoksikaciju i nema potrebe za dodatnim metodama. Uostalom, Nina je u pravu – živim u čistoj sredini, hranim se zdravo i kvalitetno, ne pijem nikakve ljekove, izbjegavam hranu punu vještačkih dodataka… Od kakvih se to velikih toksina uopšte čistim?

Pa ipak, primjećivala sam da mi moje „detoksikacije“ prijaju, naročito one koje nisu pretjerano rigorozne i stroge. Nemam naučno objašnjenje zašto i kako, niti želim da ulazim u nešto što mi nije struka. I dalje svakog ponedjeljka jedem samo sirovu hranu, uglavnom svježe napravljene smoothie-je (ne volim što nemamo lijepu našu riječ za ove kašaste sokove iz blendera).

Mislim da za mene to nije više nešto što radim da bih se „oslobodila otrova“, već više jedno nježno puštanje tijelu da se odmori od velike količine razne hrane. Uz to, ova kontrolisana gladovanja za mene imaju jedno snažno emotivno dejstvo. Onih dana kada jedem sirovu hranu nemam previše snage za velika druženja i puno aktivnosti koje su usmjerene ka spolja, zbog čega više vremena provodim sama, bez pretrpavanja misli tuđim pričama, i osjećam kako me to regeneriše. Dan provedem jednostavnije, odvojim malo vremena da se bavim svojim ciljevima, da „svarim“ priče koje sam čula tokom koučinga, da raskrčim haos u glavi i da jednostavno ćutim više nego što je to za mene uobičajno. I to mi donese mir.

Svima vama koji želite da ponedjeljkom unesete neku lijepu promjenu u svoj život, preporučujem da povedete računa o tome što jedete. Pošto je Nina u pravu, ovo nije detoksikacija, nego punjenje baterija. Evo nekih osnovnih smjernica kojih se ja pridržavam, ali vas ohrabrujem da uvijek prilgodite ovakve stvari sebi i svojim potrebama:

  1. Ponedjeljkom jedem samo sirovo voće i povrće. Ovo uključuje orašaste plodove, sjemenke, svježe klice i med u malim količinama. Jedem ono što je u sezoni, ne komplikujem i ne ostavljam prodavnicama zdrave hrane sulude količine novca na raznorazne dodatke. Nekada sam kupovala svakakve zafrkancije, alge, gljive, trave u prahu i slično, čvrsto uvjerena da je to prava stvar. Više se ne opterećujem time, jedem ono što mogu da nađem na pijaci, pijem dosta vode i to je to. I iskreno vjerujem da se od zdrave hrane napravila posebna industrija, a da nema potrebe za tim. Šta prodaje lokalna baba na pijaci? To je sve.
  2. Ne robujem svojoj hrani, sarađujem sa njom. Ako žurim negdje, neću se buditi dva sata ranije da bih ručno cijedila 5 kila pomorandži, nego ću oljuštiti dvije pomorandže, pojesti ih i nastaviti dalje. Nemam skupi blender, smatram da ne moram da imam mašinu snage mješalice za beton da bih umiksala malo banane i spanaća. Jednom mi je prodavačica nudila blender i rekla mi „toliko je jak da može da samelje drvo“. Super, ali ako neću da meljem drvo, šta će mi? Ne doživljavam nervni slom ako sam med uzela metalnom kašičicom umjesto drvene. Ne sjekiram se ako su mi se jele maline pa sam dodala smrznute jer nisam našla svježe. Cijela poenta ovog procesa je da mi bude lijepo i da se osjećam slobodnije i lakše, a ne da moram da napravim logistički sistem dostojan Ikee da bih jedan dan jela sirovu hranu.
  3. Da, pijem vodu sa česme. Izuzetno sam zahvalna što živim u dijelu svijeta gdje mogu da podignem jednu malu ručicu i da curi zdrava hladna voda koje ima u izobilju. Ne vidim da je voda iz plastičnih boca išta zdravija, a meni lično upotreba filtera za vodu pravi dodatnu komplikaciju. Jeste, voda je vjerovatno tvrda. Ja sam odabrala da se ne sjekiram oko toga. Ali ako volite neku drugu vodu, samo naprijed!
  4. Dan kada jedem samo sirovu hranu je uvijek tiši i mirniji dan. Ponedjeljkom zakazujem manje koučinga, ne izlazim uveče i gledam se sa manje ljudi. Prosto, toga dana nije fokus samo na hrani nego na ukupnoj regeneraciji.
  5. Fleksibilna sam i slušam svoje tijelo, što znači da se ponekad i predomislim.Dovoljno dugo radim ovo da znam da razlikujem kada mi je samo teško jer sam gladna, a kada mi ne prija. Ako me nešto boli, neraspoložena sam ili mi iz bilo kog drugog razloga ne prija da provedem ponedjeljak na ovaj način, ne tjeram sebe. Za mene je zaista ovako proveden dan rezultat ljubavi prema sebi a ne mlatretiranja i moranja, a ljubav prema sebi (između ostalog) znači da nismo rigidni u svojim odlukama i da pratimo svoje potrebe. Onih dana kada u podne sa limuna pređem na čokoladu, nisam uopšte ljuta na sebe i ne sjekiram se. Čim mi se javi misao „jao, ovo je mučenje“, odmah odustajem, jer ako iz bilo kog razloga toga dana ne mogu da pronađem radost i motivaciju u odmaranju od teške hrane, onda toga dana to jednostavno nije za mene.

 

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Zašto treba da te više boli uvo

Krene kada smo skroz mali.

Jesi li rekla teti dobar dan? Ajde sad uzmi jedan zalogaj za mamu, a sad jedan za tatu. Daj pola čokolade bratu. Pomjeri kanticu sa plaže da može čiko da prođe. Nemoj da zviždiš u ulazu. Dijeli igračke sa drugom djecom. Moraš da se očešljaš, šta će reći učiteljica ako pođeš u školu tako čupava?

Razumijem, učimo djecu da budu pažljivi prema drugima, da budu empatični, da ne izrastu u sebične skotove. I to je okej. Vjerovatno ću sve ovo i ja govoriti svojoj djeci. Ali na koučingu vidim da negdje usput propustimo da naučimo djecu da ih malo bude baš briga za sve. Da se opuste i uživaju u sebi i postojanju. Da nekad ne moraju ništa. I da nisu drugi uvijek najbitniji.

Onda ta predivno vaspitana djeca izrastu u predivno vaspitane ljude koji brigu briže o drugima. Šta će drugi reći, kako se drugi osjećaju, šta drugi misle, da li je drugima dobro. Znam, jer sam i ja bila jedna od ovih savršeno vaspitanih ljudi.

Govorila sam „dobar dan“ komšinici sa sprata koja mi nikad nije uzvratila pozdrav. Pazila sam kada gosti dođu kod mene da oni piju kafu iz najljepše šoljice, puštala ih da puše u mom stanu iako ne to nikako ne volim, ćutala satima i slušala ih kako pričaju o svojim problemima iako me to opterećuje i iz mene isisava svu energiju. Klima u kancelariji je bila spuštena na prenisku temperaturu jer je koleginici tako odgovaralo. Išla sam u grad na mjesta koja organski ne mogu da smislim jer moja najbolja drugarica tamo ima nekog tipa koga se nada da će sresti. I pri tome, nikad nisam ni rekla gostima da ne puše u mom stanu, koleginici da mi je hladno ili drugarici da mi je predosadno. Ćutala sam da ne bih bila sebična, da bi se drugi osjećali dobro, da ne bi pomislili nešto loše, da se ne naljute…

Onda sam jednog dana riješila da je dosta. Neću da kažem teti „dobar dan“. Ne dam pola svoje čokolade nikome. I ima da zviždim u ulazu ako mi se zviždi! Ta ogromna briga o tome šta drugi misle i žele je postala toliko umarajuća.  Udovoljavajući drugima, propustila sam da udovoljim sebi. Radila sam ono što mi se ne radi, mislila sam ono što mi se ne misli i vodila sam računa da budem veoma, veoma fina.

Iz ove perspektive, voljela bih da sam više puta rekla što mislim jer ne mislim uvijek sve lijepo. Voljela bih da sam rekla “nosi se u tri lijepa peršuna i da ti peršun peršunov” onda kada su neki ljudi počeli da zloupotrebljavaju moje beskonačno povjerenje. Voljela bih da sam ofarbala pramen kose u rozo još prije, umjesto što sam se sjekirala što će reći komšiluk moje babe. Voljela bih da se nikad nikome nisam izvinjavala zato što sam vegetarijanka (“ne, izvinite, ja ne jedem meso, izvinite neću ni piletinu, izvinite, oprostite”). Voljela bih da mi nikad nije bilo neprijatno da uzmem kuglu sladoleda više, da tražim ljudima da mi vrate moj novac, da pjevam iako nemam sluha, da plešem iako imam dvije lijeve. Voljela bih da sam ranije naučila da prolazim pored komšinice koja mi se ne javlja kao pored smrdljivog sira.

I onda sam obećala sebi: sad će malo da me boli uvo za to šta drugi misle. Da, u početku mi je bilo teško i morala sam da se tjeram da manje mislim o tome šta drugi misle. A onda mi je laknulo. I ne, nisam postala samoživa i sebična osoba koja brine samo o svojim potrebama, ali sam naučila da nisam ni fontana u koju ubaciš novčić i ona ispuni želju.

Zašto i tebe treba da te boli uvo malo više?

Zato što si ti najbitnija osoba u tvom životu. Zato što većina ljudi ni ne primjećuje ogroman napor koji ulažeš u to da udovoljavaš. Zato što je potpuno nevažno šta drugi misle o tebi. Zato što drugi ne znaju šta ti hoćeš dok im ne kažeš šta hoćeš. Zato što kada te boli uvo, lakše dišeš i više se smiješ. Zato što će sve biti u najboljem redu ako bude malo po tvom i to je drugima uglavnom okej (a ako nije, treba da nauče da se nose sa tim). Zato što imaš pravo da se naljutiš, da opsuješ i da ne tolerišeš tuđe idiotluke. Zato što imaš pravo da neke stvari budu samo tvoje i ne moraš da ih dijeliš ni sa kim. Zato što nije tvoj problem to što se nekome ne sviđaš i nije ni dobro da se svima sviđaš. Zato što će ti biti neuporedivo udobnije u tvom životu kada te malo više bude bilo baš briga. Zato što manje ljudi gleda što ti radiš i čime se ti baviš nego što ti misliš. Zato što ćeš se osloboditi. Zato što vjeruješ sebi dovoljno da znaš da ćeš i dalje ostati divna osoba i da nećeš naprasno postati neprijatni i agresivni seronja ako riješiš da će malo da te boli uvo. Zato što je zabavnije kad te baš briga. Zato što propuštaš stvari jer si u grču šta će drugi reći. Zato što ionako nikad nećeš moći da ugodiš svima.

Zato što si na ovoj planeti samo jednom i zaslužuješ da zviždiš u ulazu.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

P&O: Debela i ružna

 

Draga Jelena,

Potpuno sam zdrava, osim što imam 7-8 kila viška. Ono što mi stvara najveći problem jeste to što se ja u svom tijelu osjećam odvratno. Dosta čitam i znam da je važno da „zavolim svoje tijelo“, ali za mene je to obična glupost koju ne mogu da prihvatim jer ne znam kako da volim svoje tijelo kad je debelo. Zapravo mi nije ni jasno što znači „voli svoje tijelo takvo kakvo je“… I ovo mi je posebno izraženo ljeti, kad treba da se skinem u kupaći. Bukvalno se uvijek i svuda osjećam kao najružnija žena na svijetu zbog svog stomaka i to mi ne da da se opustim. Da li ima neka tehnika za nas koji ne volimo kako izgledamo, a volimo burek?

Pozdrav,
N.

 

Ne znam da li je stvarno kriva industrija ženskih časopisa, reklame sa nerealnim standardima ili smo same sebi nametnule ovaj besmisleni problem, ali redovno srijećem žene koje su toliko fokusirane na nesavršenstva na tijelu, da ih to sprječava da uživaju u životu. Na koučingu nailazim i na još jedan zanimljiv šablon, a to je da žene koje se osjećaju manje sigurno u svom tijelu vjeruju da je za sve što im se dešava u životu kriv njihov izgled. „Nije me pozvao zato što sam debela.“ „Da sam imala 10 kila manje, ja bih dobila to unaprjeđenje.“ „Mrzim sebe što nisam uspjela da maknem višak sala poslije trudnoće i sad me muž odbija i mislim da ima drugu.“

Samo-ponižavajuće misli na račun našeg tijela postanu prava tortura. Da li bi mogla da se ikada opustiš da je pored tebe neko ko ti stalno govori kako si odvratna, nedovoljno dobra, ružna, i gdje god da ideš da te taj negativni kritičar prati i proganja? Naravno da ne! Ali ovdje tvoj najgori negativni kritičar živi u tebi…

  1. Vježbaj zahvalnost. I sama si rekla da si zdrava, ali si tako olako prešla preko toga kao da je to potpuno nevažno u poređenju sa stomačićem na plaži. Možda ti se još uvijek ne sviđa kako tvoje tijelo izgleda, ali vjerujem da si zadovoljna zbog toga što možeš da uživaš u životu zahvaljujući svom zdravom tijelu. Svakoga dana pomi na tri stvari koje su super kod tvog tijela zbog kojih si zahvalna. Recimo „zahvalna sam što imam zdrave noge koje me vode gdje god ja poželim da stignem“ ili „zahvalna sam što imam zdrave oči i mogu da uživam u dobrom filmu i lijepom zalasku sunca“.
  2. Da bi nešto voljela, to nešto ne mora da bude savršeno. Iz nekog razloga, ovo nam je jasno kada se radi o drugim ljudima, ali ne umijemo da ga primijenimo na sebi. Da li voliš svoju najbolju prijateljicu? A da li je ona savršena? Naravno da nije, ali ni ne mora da bude da bi bila vrijedna tvoje ljubavi. Nju ćeš voljeti bez obzira na to da li ona ima 10, 30 ili 80 kila manje ili više. Zbog toga što znaš da nju ne definiše broj na vagi i veličina pantalona, nego da je ona lijepa na milion načina, iznutra i spolja. Ako postaviš sebi standard da ćeš voljeti sebe onda kada budeš savršena, može se lako desiti da provedeš cijeli život u sjenci negativnog kritičara i željna samo-ljubavi.
  3. Nemoj da učestvuješ u kolektivnim jadikovkama na temu „debela sam i izgledam grozno“. Znaš ono, sjediš sa nekoliko ljudi i neko krene „jao, kako grozno izgledam“, a onda neko drugi doda „ma ti si super, a vidi tek mene“ i to se onda pretvori u takmičenje ko je deblji, ružniji, ko ima veće podočnjake, više bora… Jednostavno prestani da budeš dio ovoga, toliko je ponižavajuće da potpuno ubija u pojam. Zaslužuješ da poštuješ sebe i druge mnogo više od ovoga.
  4. Nezadovoljstvo fizičkim izgledom je često samo paravan za dublje strahove.Vjeruj mi na riječ: i da imaš tih 7-8 kila manje, ne bi bila opuštenija. Problem nikad nije malo stomaka i butina. Kako bi bilo kada bi ubuduće svaki put kada te uhvati talas nezadovoljstva oko svog izgleda postavila sebi pitanje: „Da sada izgledam kao najljepša žena na svijetu, šta je to što bih mogla da uradim a što ovako ne mogu“. Ne znam šta će biti tvoji odgovori, ali na koučingu slušam razne stvari poput „više bih izlazila u grad i upoznavala bih nove ljude“ ili „poslala bih poruku tipu koji mi se sviđa“ ili „bila bih intimna sa svojim partnerom“. Važno je da shvatiš da je 7-8 kila viška samo izgovor da ne uradiš ove stvari, a ne radiš ih jer imaš neki dublji strah. Da bi se opustila, ne treba ti da smršaš nego da se pozabaviš ovim pitanjima.
  5. Eksperimentiši dok ne pronađeš način da tvom tijelu bude udobno. Kada sam riješila da ću da živim zdravije, imala sam faze aerobika, teretane, pilatesa i slično. I u svim tim situacijama, bilo mi je samo neudobnije i neprijatnije, ali sam mislila da moram da nastavim sa tim jer „tako treba“. Kad sam konačno shvatila da ne volim da skakućem nezgrapno u zatvorenom prostoru pred puno nepoznatih ljudi, počela sam sa školom trčanja (tada sam još uvijek živjela u Beogradu i tri puta sedmično sam išla na treninge grupnog trčanja pored rijeke). To je već bilo bolje, ali još uvijek nisam bila potpuno opuštena i u miru. I onda sam prosto shvatila da se osjećam najudobnije kada trčim ili brzo hodam sama. Nemoj se forsirati sa aktivnostima koje ti ne prijaju jer se možeš osjetiti još gore. Umjesto toga, nađi nešto što je tebi i tvom tijelu lijepo, i ne obraćaj pažnju previše na gomilu fitnes savjeta sa interneta. Šta god da radiš za svoje zdravlje, dobro je.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ovaj tekst je objavljen u okviru dijela na blogu koji je posvećen vašim pitanjima. Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: 4 razloga da nabaviš bojanku za odrasle

Knjižare širom planete su posljednje dvije godine preplavljene bojankama za odrasle. Ovaj svjetski tred je došao i kod nas i sa uživanjem sam ga isprobala – naoštrene bojice i strane i strane veoma detaljnih skica sa puno malih polja spremih za bojenje su mi donijele neobično zadovoljstvo. Iako nisam vidjela dovoljno benefita u ovoj aktivnosti da je praktikujem savremeno, s vremena na vrijeme se rado okrenem bojenju.

Ovo su, po mom mišljenju, 4 glavne prednosti bojanke za odrasle:

  1. Bojenje nam pomaže da se izborimo sa stresom i anksioznošću. Još Karl Jung je posmatrao kako njegovi pacijenti koji su pod velikim stresom reaguju na bojenje i zapazio je da je ova šarena aktivnost pozitivno uticala na to da se pacijenti smire i budu manje napeti. Ovo sam iskusila i na svojoj koži – onih dana kada mi sve krene nekako naopako, bojanje mi pomaže da ohladim glavu i da smanjim stepen nervoze. I što je najljepše, ne moram da provedem pola dana sa flomasterima u rukama jer uglavnom osjetim kako napetost opada nakon 10-ak minuta provedenih sa bojankom.
  2. Bojanka nas vraća u jednostavnija vremena. U doba kada nisu postojali krediti, registracije, komplikovani odnosi, naporni partneri, ogavni šefovi, brige oko novca i osjećaj tupe zaglavljenosti. Aktivnosti poput ove nam pomažu da se vratimo u djetinjstvo, kada nismo bili opterećeni i kada smo radili stvari prosto zbog toga što nam donose radost, bez previše razmišljanja.
  3. Pažnja usmjerena na boje i oblike nam pomaže u rješavanju svakodnevnih izazova. Ljudska pažnja traje sve kraće i kraće jer smo pretjerano stimulisani – telefoni, bilbordi, interaktivni sajtovi i slično. U jednom trenutku radimo više stvari, a nijednoj od njih ne poklanjamo punu pažnju. Ovo postane problematično onda kada treba da utišamo sve i skoncentrišemo se na rješavanje određene situacije, a to nam postaje sve izazovnije jer nam je sve napornije da ostanemo fokusirani. Bojenje, kao i mindfulness meditacija, je aktivnost koja nas tjera da budemo fokusirani na sadašnji trenutak i usmjerava svu našu energiju na „sada i ovdje“, a to povećava našu fleksibilnost i sposobnost rješavanja problema.
  4. Bojanka nam pomaže da se diskonektujemo i budemo kreativniji. Bojenje je staromodna aktivnost koja nas vraća iz digitalnog u svijet kada su postojali samo papir i olovka. Svima nam prija mentalno čišćenje od prevelikog boja mejlova, notifikacija i plavog svjetla sa displeja telefona. Uz to, mozak ima zadatak da uklopi boje u puno malih detalja kako bi stvorio vizuelno privlačnu sliku. Tako da ne samo da ćete na pola sata odbiti da učestvujete u digitalnom svijetu, već ćete i pomoći svom mozgu da vježba kreativnost, što će vam biti dragocjeno kada budete odgovarali na silne mejlove jednom kada se opet konektujete.

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.