Ponedjeljak: 5 tehnika za vještinu slušanja

 

Prije neki dan, prošla sam pored dječaka i njegove mame koji su se igrali u parku. On je pita može li da dobije sladoled. Ona mu strpljivo objašnjava da je već jeo sladoled danas i da će ga jesti opet sjutra. On počne onako kećavo da je moljaka: „Ali maaaamaaaa, mooooolim te, samo još jedan“. Ona ostaje dosljedna – ne može danas, sjutra će. „Ali mamaaa, vruće je!“ Pred ovim argumentom koji je brutalno očeigledan jer se na podgoričkih 50 stepeni topi asfalt, majka se vjerovatno malo sažali na dječaka kome je vruće i kaže: „Vidjećemo, možda kasnije“. I dječak se oduševi i počne da slavi što će brzo jesti sladoled! Ona odmah krene da ga razuvjerava – nemoj da se raduješ, pa nisam rekla da može, samo sam rekla da ćemo kasnije da pričamo o sladoledu, možda ti ga kupim predveče – ali džaba, dječakova sreća je neizreciva jer je on čuo ono što je tražio, a ne ono što mu je mama rekla. Za njega, „možda“ znači „da“. Predveče, ako mlada žena zaključi da je ipak previše šećera za jedan dan, dječak će se vjerovatno rasplakati i reći: „Ali obećala si mi danas u parku da ćeš mi kupiti još jedan sladoled popodne“. I uzalud će majka pokušati da mu objasni razliku između „možda“ i „da“, on će biti uvjeren da ga je mama slagala. Ne zbog toga što je bezobrazan, nego prosto zato što je on stvarno čuo da mu je mama u parku rekla: „Da, kupiću ti sladoled“.

Svi mi smo ponekad ovaj dječak i čujemo ono što nam odgovara, pomalo izvrnemo izgovoreno i zaista budemo uvjereni da je rečeno nešto potpuno suprotno od realnosti.

Uglavnom je problem u tome što ne umijemo da slušamo. Znate ono, kažete nešto potpuno polako, oprezno i sa puno pažnje, a druga osoba u roku od 3 sekunde tako brutalno izvrne vaše riječi tako da ostanete u potpunom šoku? Svima nam se to dešava, baš kao što smo svi nekada bili loši slušači.

Ovog ponedjeljka, fokusirajte se na to da zaista čujete šta vam ljudi u vašem okruženju govore.

  1. Oduprite se potrebi da smišljate šta ćete reći dok neko drugi priča. Veliki dio razgovora provodimo slušajući paralelno dva glasa – glas sagovornika i unutrašnji glas koji smišlja najbolju repliku. Ako uspijete da utišate unutrašnji dijalog, slušaćete sagovornika sa više pažnje i moći ćete bolje da ga shvatite.
  2. Ne trčite do zaključka prije nego što provjerite šta je vaš sagovornik stvarno htio da kaže. Provjerite da li i vi i sagovornik mislite na isto tako što ćete koristiti fraze poput „ako te dobro razumijem, ti hoćeš da kažeš da…“. Veliki broj konflikata nastaje zato što mi mislimo da znamo na šta sagovornik misli.
  3. Ne prekidajte. Pustite ljude da izgovore što imaju i dozvolite im da dovrše započete rečenice.
  4. Ne morate uvijek da nudite drugima rješenje. Često drugi razgovaraju sa vama samo zbog toga što im treba da izgovore nešto sto ih okupira, a ne zato što žele da vi riješite njihovu situaciju. Pokušajte da se oduprete porivu da drugima nudite rješenja za njihove probleme, i umjesto toga ih samo pažljivo saslušajte.
  5. Poklonite sagovorniku svoju punu pažnju. Spustite telefone, stištajte TV, ne gledajte šta se dešava okolo i fokusirajte se na sagovornika. Jer i sami znate koliko je dobar osjećaj kada razgovarate sa nekim i osjećate da ste u tom trenutku najvažniji samo vi i to što imate da kažete.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

BESPLATAN e-kurs

Ovog septembra svim svojim starim i novim klijentima i svima koji redovno prate moj blog poklanjam e-kurs “10 koraka do uspjeha”.

Šta god da je cilj koji želiš da ostvariš, postoje jednostavne, efikasne i isprobane tehnike koje ti mogu pomoći da postigneš fantastične rezultate i ja ću ih na kursu podijeliti sa tobom. Tokom 10 lekcija koje ćeš dobijati na mejl u periodu od 10 dana, naučićeš da identifikuješ svoje trenutno stanje, da definišeš svoje ciljeve i pokazaću ti nekoliko alata koji će ti biti od koristi na putu ka zadovoljnijem životu. Kurs počinje 04. septembra 2017.

Ovaj kurs je za tebe ako…

  • … ujutro ne ustaješ iz kreveta sa entuzijazmom i elanom
  • … smatraš da možeš da postigneš mnogo bolje rezultate u svom životu, a ne znaš kako
  • … imaš genijalnu ideju koju ne znaš kako da realizuješ
  • … ti fali malo podstreka i motivacije
  • … se osjećaš zapetljano
  • … želiš da naučiš nekoliko korisnih alata koji će unaprijediti tvoju svakodnevicu

Nema začkoljica, skrivenih plaćanja ili bilo kakvih obaveza sa tvoje strane. Ovaj kurs poklanjam zato što vjerujem da lični razvoj i rad na sebi treba da budu dostupni svima jer svi zaslužujemo da osjetimo benefite zadovoljnog i ispunjenog života.

Kurs mogu da prate svi, nije potrebno nikakvo predznanje, a lekcije su jednostavne i uzeće ti maksimum 20 minuta dnevno.

Osjećaš da je pravo vrijeme za promjenu? Prijavi se odmah! Potrebno je samo da popuniš formu koja slijedi i prva lekcija će stići u tvoj inbox 04. septembra!

 

ROK ZA PRIJAVU JE ISTEKAO.

Srijeda je rezervisana za vaša pitanja!

Blog smartchange.me je već znatno čitaniji nego što sam uopšte mogla da naslutim, i na tome sam svima vama koji me pratite beskrajno zahvalna. Raduje me da vas inspirišem i pokrećem da napravite promjene u svom životu, i priče koje dobijam od vas putem mejla su zaista fenomenalne. U znak zahvalnosti, riješila sam da svaku srijedu na blogu posvetim vama! Tokom sedmice možete da mi šaljete bilo koje pitanje o ličnom razvoju, komunikaciji ili koučingu, a ja ću srijedom na blogu odgovarati na vaša pitanja. Takođe, možete da mi šaljete i svoje inspirativne priče i, ukoliko se budu uklapale u koncept bloga, i njih ću sa zadovoljstvom ilustrovati i objaviti. Pišite mi na jelena@smartchange.me (u naslovu mejla samo napišite “pitanje za blog”), a ja ću sa zadovoljstvom odgovarati javno (naravno, poštujem vašu anonimnost i neću nikada objavljivati ko je autor pitanja).

Ponedjeljak: sreća iz fotografije

Prije par dana sam razgovarala sa jednom klijentkinjom o svom blogu i ona mi je rekla: „Super je što pišeš o stvarima koje možemo da radimo da bismo bili srećniji ponedjeljkom, ali na ovim vrućinama ja mogu da budem zadovoljna ponedjeljkom samo ako sam negdje na moru“. Ovaj tekst posvećujem njoj, jer znam da danas ponovo počinje da radi poslije dvije nedjelje odmora.

Znate ono kada čujete neku pjesmu koju ste nekada davno bez prestanka slušali u nekom lijepom periodu svog života, na trenutak osjetite toplinu i radost? Ili u prolazu osjetite neki miris koji vezujete za neku dragu osobu, i automatski se osmijehnete? Mali okidači koji nas podsjete na drage trenutke u nama probude radost i taj proces je veoma spontan i jednostavan – uopšte ne morate da se trudite da se osjećate dobro kada vas nešto iz spoljašnjeg svijeta podsjeti na dobre stvari.

Jedan od najljepših i najbogatijih podsjetnika na lijepe trenutke su fotografije. U eri pametnih telefona, kamera je uvijek sa nama, i svi škljocamo kao ludi. Selfi sa plaže, fotografija iz auta tokom vožnje, blicevi koji osvjetljuju noćni provod, rođendani, prvi koraci, mali lijepi kadrovi života uhvaćeni kao suveniri i uspomena na to koliko je naš život bogat lijepim sitnicama koje su zaista vrijedne pamćenja. I te fotografije su uvijek sa nama, klijenti mi na kočingu često pokazuju fotke njima važnih trenutaka i tako mi pomažu da i ja što bolje sagledam svijet iz njihovog ugla.

Međutim, kao i sa svakim pretrpavanjem, svi se prije ili kasnije izgubimo u moru fotografija. U mom telefonu stoje fotke iz Dubrovnika odmah uz fotografiju vizit karte nekog vodoinstalatera, a sljedeći kadar je selfi iz frizerskog salona. Mali vizuelni haos, iz koga se izrodila jedna ideja koja mi je donijela ogromnu količinu sreće: posložiću fotografije, najdraže ću izraditi i uredno ih posložiti u album.

Pošto je ovaj zadatak ubrzo postao prezahtjevan (imam fotografije u digitalnom formatu stare više od deset godina), riješila sam da malo olakšam sebi, tako što sam za početak posložila sam posljednju godinu svog života. I kakva sreća! Sve fotografije sam prebacila na kompjuter, razvrstala ih u nekoliko foldera, a onda iz svakog foldera izvadila desetak najmilijih koje sam izradila. Kupila sam lijepi album i provela nekoliko sati slažući fotke sa najvećim uživanjem. Opet sam bila na hrvatskom primorju, na dočeku Nove godine kod najbolje druga, na terasi u starom stanu koju sam obožavala, opet sam prisustvovala babinom rođendanu, pila kafu sa kumom u pidžami, šetala psa po kiši, smijala se sa sestrom u Sarajevu… I bila sam zahvalna na lijepom životu.

Uljepšajte sebi ovaj ponedjeljak tako što ćete prelistati svoje digitalne fotografije i sjetiti se svih fantastičnih momenata koje ste imali. Neka vas vaše nasmijano lice sa ekrana podsjeti na to koliko možete da budete srećni i zadovoljni i kako vam uopšte nije potrebno previše da biste se radovali. I izradite najljepše fotografije, ubacite ih u album i zapišite pored svake neki vaš mali komentar – kada je fotografija nastala, ko je sve na njoj i slično. Pokažite poštovanje prema važnim trenucima u životu i nemojte da ih pustite da ostanu zaglavljeni u telefonu, između fotografije na kojoj je recept za mafine i slike stopala poslije pedikira. Udahnite im život i pustite da vas preplavi zahvalnost zbog divnog života koji imate i sjajnih ljudi sa kojima ga dijelite.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ponedjeljak: napravite prostora za novo

U posljednjih osam godina sam promijenila čak devet stanova. O seljenjima i najboljim načinima da se spakuješ, raspakuješ, upakuješ i prepakuješ bih mogla da pišem zaseban blog. Svako seljenje bi išlo jednako. Prvo, razmišljam o tome kako će to ići brzo i lagano jer ja uopšte nemam toliko mnogo stvari. Onda počnem da pakujem ono što najmanje koristim. Onda shvatim da mi je to što malo koristim uzelo sve slobodne kofere. Onda krenem da obilazim supermarkete u potrazi za praznim kutijama. Onda počnem da pakujem ono što koristim malo više. Onda mi opet prifali kutija. Negdje ovdje se rasplačem jer me silne stvari potpuno preplave. Bacila bih sve a sve mi treba iako ga nikad ne koristim i više ne znam šta je bitno šta je nebitno. Onda se saberem, nabavim nove kutije, i pakujem. Čvrsto obećam sebi da ću u novom stanu da pažljivo pogledam sve stvari i pobacam viškove. Ali čim kutije uđu u novi prostor, stvarima brzo nađem mjesto i ne bacim ništa.

Ako nemate ovoliko staža u seljenju kao ja, možete da otvorite plakar u kome držite odjeću da biste shvatili o čemu pričam. Koliko odjeće niste nosili u posljednjih godinu dana više od jednom? Onda pođite do kuhinje. Kome stvarno treba 5 silikonskih špatulica? Kuvalo za jaja i električni nož za hleb?

Životi su nam pretrpani nepotrebnostima. Kreće iz domova, a onda se širi dalje. Koliko je nepotrebnih aplikacija u telefonu? Nevažnih fotografija? Koliko je suvišnih papira na radnim stolovima, sitnica u kolima, zaboravljenih pakovanja žvaka u starim torbama koje su izašle iz mode toliko davno da su zrele za muzej?

Meni to liči na sindrom hrčka. Kada naiđe na hranu, hrčak je gura duboko u obraze, i napravi skladište u sopstvenim ustima, onda tako debelih obraza trči nazad do svoje jazbine i izbaci napolje to što je sakupio. Ponekad, ako je hrčak otišao malo dalje od jazbine, hrana u obrazima stoji malo duže pa se natopi pljuvačkom, nabrekne unutra, i hrčak više ne može ni da je izbaci ni da je sažvaće. I naš mali tupavi sakupljač se uguši u sopstvenom pretrpavanju.

Raščišćavanje starih stvari, bacanje nepotrebnog i pravljenje prostora za novo je izvor neopisivog zadovoljstva. Uglavnom bježimo od toga ne zato što smo lijeni već zato što smo nostalgični, emotivni i pomalo uplašeni. Hoćemo li zaboraviti nešto što nam je nekad bilo bitno ako bacimo podsjetnike iz tog vremena? Šta ako nam nekad baš zatreba OVAKAV držač za salvete, a mi ga sad bacimo? Kako uopšte da znamo šta nam treba a šta ne?

  1. Dok se ne oslobodimo starog, nismo otvorili prostor za novo. Ovo važi za sve: Dok se ne oslobodimo starog partnera, nema prostora za novog. Dokle god imamo 15 ružnih džempera, nećemo kupovati nove jer ih već imamo 15, a tih 15 nećemo nositi jer su ružni. Vidite začarani krug?
  2. U redu je da zaboravite stvari koje su nekad bile važne. Znam da se moja prva simpatija zvala Kićo, ali njegovog pravog imena i prezimena ne bih mogla da se sjetim ni da mi život od toga zavisi. Ta informacija mi više nije važna i moj mozak je pustio da ona ode u zaborav. Besprekorni um je izveo samo-čišćenje. Vjerujte mi na riječ, ono što je važno nećete zaboraviti. Ne kažem da ne čuvate nikakve suvenire iz prošlosti, ali čuvajte one stvari koje vam pričinjavaju zadovoljstvo. Fotografije sa vjenčanja su za mene pravo zadovoljstvo i njima je mjesto u mom stanu. Ulaznica za Zoo vrt u Beogradu iz osmog osnovne je nevažna i mjesto joj je u smeću.
  3. Kad smo pretrpani, ne znamo šta nam je bitno. Često čujem roditelje koji kritikuju svoju djecu: “Imaju toliko igračaka da im više nijedna nije važna i sve samo bacaju i lome”. Ali onda vidim kako se ti isti roditelji prema svojim stvarima ophode bez ikakvog poštovanja, jer su pretrpani. Zatrpani u bezličnim gomilma ne možemo ni da vidimo šta nam je bitno a šta nije. Raščišćavanjem otkrivamo šta nam je stvarno vrijedno i onda se prema tome ophodimo sa poštovanjem i pažnjom.
  4. Ne, nećete se kajati. Još nikad nisam čula da mi je neko od klijenata rekao: “Jao, što mi je žao što sam prije pola godine bacila onu bižuteriju i baš mi nedostaje sušeno lišće sa Žabljaka”. To se jednostavno ne dešava. Onog trenutka kada prelomite i bacite nešto, tada prestajete da mislite o tome. Da, biće vam emotivno. I da, proći će veoma brzo i onda će postati potpuno nevažno. Što i jeste poenta: oslobodićete se.
  5. Nisu sve knjige dobre i vrijedne da budu na vašim policama. Cijelog života slušam kako je knjiga blago. I slažem se da jeste, obožavam knjige i sa zadovoljstvom im puštam da dominiraju mojom dnevnom sobom. Ali isto tako sam sa najvećim zadovoljstvom poklonila zbirku poezije nekog lika koji piše pjesme o ženskoj nevinosti na 20 strana, a tiraž knjige je ispod 200. Uz dužno poštovanje prema autoru, bilo mi je milije da mjesto ustupim Selimoviću. Prosto postoje loši pisci koji prave loše knjige. Hoćete li više poštovati svoj životni prostor ili njih?

Ovog ponedjeljka počnite od malih stvari koje su vam manje emotivne (odjeća, kuhinjski dodaci i slično) i budite nemilosrdni u čišćenju. Garantujem vam da ćete biti tonu lakši.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ponedjeljak: život sa gospodinom G.

Ponedjeljkom pišem tekstove o malim stvarima koje možete da radite da budete srećniji i zadovoljniji. To je i bio plan za danas, ali onda se sinoć desio gospodin G. Da objasnim…

Sinoć sam došla kući nakon dvije prelijepe sedmice medenog mjeseca. Dok smo se kofer i ja rvali na stepeništu, osjetila sam čudan miris koji se pretvarao u pravi odvratni smrad što sam se više primicala svom stanu. Ispred ulaznih vrata, iznenađenje! Moje predivno kućno vaspitanje mi trenutno pravi problem da kažem šta sam zatekla u 8 uveče ispred ulaznih vrata – kaku, izmet, kafenu smrdljivu hrpicu, pi-pi, govance. Govno (eto, rekla sam). I mada nemam problem sa tim da stvari u životu nazovem pravim imenom, riješila sam da ipak ostanem lijepo vaspitana do kraja ovog teksta, tako da ću ga od sada zvati gospodin G.

Pokušajte da zamislite moj šok! Živim u centru Podgorice, urban kvart da urbanije ne može, sve stanovi i kancelarije i odjednom gospodin G, glavom i bradom, pravo ispred mog stana.

Da se razumijemo, u ovom životu se dešavaju gospodini G. Moja prva reakcija je bila identična kao rekacija svih ljudi sa kojima sam ikada radila kada im se desi gospodin G. Prvo, pitala sam se zašto baš ispred mojih vrata od toliko vrata, ulaza i zgrada u ovome gradu. Zašto baš ja i moj muž, mi smo tako divni ljudi? Drugo, postala sam jako ljuta. Gospodin G. Je bio izvor odvratnog bijesa (i smrada), sa mužem sam napravila milion teorija o tome otkud to tu. Možda neko dijete. Možda je tvorcu gospodina G. bila baš baš velika frka. Možda opklada. Možda neki beskućnik. Možda se nekome ne sviđa moj blog. Možda nezadovoljni pacijent koga je moj muž liječio. Treće, počela sam da negiram očigledno – možda to nije stvarno gospodin G. nego je nekome ispala čokolada, a smrad dolazi iz nekog stana. Četvrto, odmah sam počela da smišljam kako da delegiram gospodina G., nisam željela da on bude moj problem. U glavi sam računala koji je dan i koliko još dana do dolaska onih divnih ljudi koji nam održavaju ulaz (stvarno su predivni, bez zezanja). Čak sam i razmišljala da ako ja iskuliram postojanje gospodina G., možda će ga neko od komšija sa sprata pokupiti i skloniti. U petoj fazi sam postala tužna. Upravo sam se vratila iz sređenih zapadnih zemalja u kojima sve funkcioniše besprekorno, zašto kod nas nije sve tako lijepo i uređeno?

U šestoj fazi sam shvatila da ovaj gospodin G. nije ničiji drugo problem do moj i da ja moram da uradim nešto po pitanju situacije ispred svojih vrata. (Trebalo mi je jedno 45 minuta da dođem do ovoga.)

Gospodin G. je sastavni dio života. Volim da na blogu pišem o tome kako je život divan i sve je polje ljubičica puno smajlija i ljubavi, ali i sami znate da nije uvijek tako. Život nam često pošalje gospodina G. Nekad on dođe u formi neke velike nepravde – izbije rat u zemlji u kojoj živimo ili nam dopadnu roditelji koji su potpuno nesposobni i nimalo vrijedni poštovanja ili se razbolimo ili nam umre neko drag. To su veliki gospodini G. Postoje i oni malo manji – neko nam ukrade auto, djeca iz razreda nas zezaju jer su nam velike uši i krive noge, doselimo se u novi grad i nemamo prijatelja, stigne nam preveliki račun za struju, upadne nam muva u bocu skupog vina, nestane voda taman kad smo se nasapunjali…

Nekada sami sebi napravimo gospodina G. od života – prevarimo momka na poslovnom putu, pomislimo da možemo bolje pa ostavimo najbolju djevojku ikada, prokockamo pare, slažemo, zapijemo se petkom veče pa pošaljemo poruku bivšem, zagrizemo više nego što možemo da sažvaćemo pa se davimo…

I naravno, ponekad ljudi u našem okruženju počnu da se ponašaju kao gospodin G. Postanu agresivni, okrenu se i odu bez ikakvog razloga, ostave nas da sami čistimo njihova G., manipulišu, nabijaju nam osjećaj krivice, izdaju nas i prevare na milion nivoa, toliko da ni sami ne znamo šta nas je snašlo.

Znam da imate iskustva sa svim ovim o čemu pričam. Život je prosto takav. Servira vam gospodina G., ili napravi to od vas ili vama dragi ljudi ponekad postanu to. I to je užasno, užasno, užasno nepravedno, ali je jednostavno tako. Svi smo u tom smrdljivom sosu. Ne znam koji je gospodin G. sa kojim trenutno živite, sigurna sam da je vama vaš najgadniji na svijetu i da je izvor velike frustracije i patnje. Ali šta god da je gospodin G. sa kojim se nosite i kako god da je dospio tu, prije ili kasnije morate doći do onoga što je bila moja šesta faza – prihvatite ga i uradite nešto po tom pitanju. U protivnom ćete se ugušiti u smradu čekajući da ga neko drugi riješi, a sa sigurnošću mogu da vam kažem da su rijetke situacije kada su drugi ljudi raspoloženi da uvale svoje ruke u gospodina G. zbog vas.

I zato ovog ponedjeljka želim da vas podstaknem da uradite ono što sam ja uradila sinoć – navucite velike gumene rukavice, nađite gdje je to gospodin G. u vašem životu, i sigurno i hrabro se uputite ka njemu. Da, pregadno je, odvratno i užasno. Dozvoljeno je i psovanje i plakanje (ja sam sinoć praktikovala oboje, naročito ovo prvo). Ali maknite gospodina G. iz svog života, uradite nešto po tom pitanju, i nastavite dalje. Jer opcije su ili to ili da se udavite u smradu. I uvijek se sjetite da pogledate šta je to ispred vašeg praga prije nego što krenete da komentarišete tuđe živote.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Od čega bježiš?

Jednom je došao cirkus. Ja sam imala taman toliko godina da su mi klovnovi i dalje bili urnebesno zabavni, a da su roditelji tek počeli da me nerviraju. I baš tog dana kad sam htjela da idem u cirkus posvađala sam se sa njima oko nečega. Nisam spremila sobu ili sam preskočila domaći ili nisam htjela da idem u krevet na vrijeme ili tako nešto. I kao idealno rješenje sam smislila nešto o čemu sam čitala u knjigama – pobjeći ću od kuće! Čak sam i spakovala mali karirani narandžasti ranac, smislila šta će da bude moje zaduženje u cirkusu (trapez majstor, naravno) i idealizovala tu svoju ideju života u cirkuskom šatoru toliko da nisam mogla da mu smislim nijednu manu. Nisam pobjegla jer su počele Nindža kornjače, pa sam rekla sebi da ću sigurno sjutra da idem, a sjutra sam zaboravila.

Ideja o tome da je najbolje da pobjegnem je nešto o čemu sam potajno razmišljala veliki dio svog života. Sa najboljom drugaricom u srednjoj školi sam pravila plan kako ćemo da pobjegnemo kod njene babe u Kolašin. Dok sam studirala u Podgorici, fantazirala sam o tome kako ću sjesti na voz i pobjeći u Beograd. Dok sam studirala u Beogradu, noćima sam sebe uspavljivala mentalnim filmovima u kojima sam, umjesto u krevetu u studentskom stanu u Vojvode Stepe, u vozu koji me vodi kući. Kad god malo prigusti, javi se ta divna mala fantazija kako treba samo da pobjegnem.

Znam da nisam jedina koja je u svojoj glavi bezbroj puta spakovala kofere i rekla “sada idem”. Na koučingu mi klijenti često pričaju o toj potrebi da budu negdje drugo, da rade nešto drugo, da žive neki potpuno drugi život. I svako veče pred spavanje u mislima pakuju svoj mali narandžasti karirani ranac.

Ideja o bježanju je jednako suluda kada imaš 7 i kada imaš 57 godina. Divna besmislica našeg unutrašnjeg djeteta. Jer ne bježiš nikad od onoga što je oko tebe, nego od sebe samog, a odatle se ne izlazi vozom ili cirkuskim kamionom. Onda kada sam počela da radim na sebi, bijeg je prestao da bude zanimljiv. Jer sam znala da bi me na tom trapezu, dok visim 10 metara nad zemljom pred publikom koja je bez daha, boljele one iste boljke. Jednako bi postojao neki domaći iz fizike koji mora da se uradi prije ili kasnije, jednako bi postojali neki ljudi koji su nemilosrdno polupali svo povjerenje koje sam im dala, jednako bih se pitala šta će biti sa mnom za godinu ili pet, jednako bi postojali neki lavovi koji hoće da me rastrgnu. I iznad svega – ja bih bila ona ista ja, to nijedan trapez ovog svijeta ne bi nikad promijenio.

Više ne fantaziram o cirkusu. Karirani narandžasti ranac sam raspakovala. VIše neću da bježim, ni u mentalnim filmovima. Šta je uopšte vrijedno bježanja? Šta je vrijedno toga da budeš izbjeglica u sopstvenom životu? Ako ti je grozan brak, suoči se sa tim, radi na njemu, popravi što se može popraviti, i dostojanstveno se pozdravi od onoga čemu nema popravke. Ako ti je posao odvratan, zapitaj se šta radiš tu i zašto pristaješ da vjeruješ da nema izlaza. Ako se osjećaš usamljeno, skupi petlju (ne mislim stvarno petlju nego znaš već šta) i dozvoli nekome da ti bude blizak, uz sav rizik od ranjavanja koji to nosi. I nauči da voliš sebe, sa svim brljotinama iz prošlosti, sa svim grozotama koje su u tvom životu, sa svim glupavim stvarima koje radiš svaki dan iznova i iznova i ne umiješ da prestaneš.

I kad god ti se bježi iz sopstvenog života, prije nego što počneš u svojoj glavi da kupuješ kartu do Aljaske ili Australije, sjeti se da su jako rijetki trenuci kada moramo da bježimo od nečega što je spolja, uglavnom nas goni ono što je iznutra, i to ćemo uvijek nositi sa sobom. I zato stisni zube (ne mislim stvarno zube nego znaš već šta) i reci sebi da nema tog lava koga ne možeš da ukrotiš, da nema te stvari u životu koja je veća od tebe i da nema tog haosa iz koga ne možeš da se iščupaš. I na juriš uleti u bitku. Jer to rade pobjednici. Narandžasti karirani ranac pakuju male uplašene djevojčice. A ti biraš šta od to dvoje ćeš da budeš.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Headspace – preporuka za užurbani um

U mojoj porodici se godinama prepričava anegdota o tome kako sam čuvala mlađe sestre tokom nekog velikog porodičnog okupljanja. Imala sam 12 godina, njih dvije 5 i 4, i odrasli su mi dali zadatak da ih zabavim. Kad imaš 12 godina, uopšte ti nije do toga da zabavljaš sestre koje još uvijek ne izgovaraju sva slova pravilno i kojima je vrhunac životnog dostignuća to što umiju da nacrtaju kućicu i drvo. Zbog toga što mi se nije igralo sa njima, htjela sam da ih nekako ubijedim da samo sjede i ćute i puste me na miru. Ne znam ni sama kako mi je to palo na pamet, ali rekla sam im: „Sada ćemo da se igramo meditacije“. Sjele smo sa nogama prekršetenim u perecu (kao što sam vidjela u nekom filmu), stavile smo šake na koljena sa dlanovima okrenutim na gore, rekla sam im da udahnu duboko, da kažu „ommmmm“ i da zažmure. Zbog tišine koja je vladala u sobi punih 20 minuta, neko od odraslih se zabrinuo i ušao unutra da vidi što smo tako tihe i zatekao je tri djevojčice koje mirno sjede, dišu i žmure. Mislim da mi je to prva meditacija u životu.

Deceniju kasnije sam opet počela da se interesujem za meditiranje, ovog puta iz plemenitijih razloga od toga da ućutkam sestre. Čitala sam knjige, gledala YouTube kanale, išla na kurs, i sve to mi je bilo previše komplikovano. Imala sam utisak da se od meditacije pravi neka složena zavrzlama, da mi je potreban neki poseban dar koji nemam i da je to napravljeno za nekog mnogo produhovljenijeg od mene.

Par godina kasnije sam čula za mindfulness i za aplikaciju Headspace. Mindfunless je jednostavan pristup u kome nije cilj da „ispraznimo“ um i „oslobodimo“ se misli, već je cilj da budemo prisutni sada i ovdje, svjesni sebe i svijeta koji nas okružuje, bez vršenja uticaja na okruženje ili misli, jednostavno prisutni u sadašnjem trenutku. Iza ovog jednostavnog postojanja „sada i ovdje“, bez opsijedanja oko prošlih događaja ili anksioznosti zbog budućnosti, se kriju mnogi benefiti za samokontrolu, fleksibilnost, koncentraciju, kvalitet sna, krvni pritisak, nivo stresa, kvalitet međuljudskih odnosa i mnoge druge aspekte života.

Za neiskusne u mindfulness meditaciji, najbolji početak mogu biti takozvane „vođene meditacije“ gdje vam neko govori šta treba da radite, na šta da se fokusirate, kako da dišete… Headspace je savršena aplikacija upravo za sve koji ne znaju odakle i kako bi počeli da uvode mindfunless u svoj život. Prvih 10 dana vođenih meditacija su besplatni, nakon toga plaćate pristup satima i satima audio i video materijala, i mislim da je to dobro uložen novac jer za simboličnu cijenu dobijate teretanu za um koja vam je dostupna uvijek i svuda. Aplikacija je napravljena tako da vas postepeno uvodi u mindfulness, pa ako ste potpuni početnik moći ćete sa lakoćom da se snađete, a zaista ćete ubrzo uvidjeti velike prednosti mindful života.

Aplikacija je na engleskom jeziku, kroz sve meditacije vas vodi Andy koji ima izuzetno prijatan glas i dovoljno vam je srednje poznavanje jezika da ga razumijete jer zaista ne koristi komplikovane riječi i fraze.

Ne postoji ljepši trenutak da se postoji od „sada“, ne postoji mjesto gdje u ovom trenutku treba da budete više nego „ovdje“, a Headspace će vam pomoći da cijenite i prepoznajete male stvari preko kojih svi tako često samo pretrčimo. I najbolje od svega – potrebno vam je samo 10 minuta dnevno!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Ponedjeljak – 19 malih nesebičluka

Više stotina ljudi je imalo priliku da prisustvuje mojim treninzima o motivaciji. Na početku svakog treninga pitam polaznike: “Da li je neko od vas nekada uradio nešto lijepo za nekog drugog, a da niste očekivali ni dobili apsolutno ništa zauzvrat?“

Nisam iznenađena što svaki put naiđem na salu punu dignutih ruku. I svaki put dobijem ista objašnjenja. „Osjećam se fenomenalno kada dajem drugima.“ „Želim da ljudima oko mene bude lijepo.“ „Kada nekome uljepšam dan, obuzme me neobična sreća.“ „Kada znam da mogu nekome drugom da pomognem, to mi daje osjećaj smisla i svrhe.“

Kakve duboke i lijepe emocije od jednog tako jednostavnog čina kao što je davanje. Niz istraživanja je potvrdio da se ljudi osjećaju bolje kada daju nego kada primaju poklon i da čin davanja podstiče lučenje hormona sreće, što nas opušta, smanjuje stres, snižava pritisak i čini da se osjećamo prijatno.

Pri tome davanje ne mora da ima veliku materijalnu vrijednost ili da bude grandiozni čin. Najčešće je dovoljno da nekome pokažete mali gest ljubaznosti i pažnje i da primijetite kako čitav svijet postaje za nijansu bolje i ljepše mjesto.

Iako sam sigurna da ste već do sada uradili jako puno divnih stvari za druge ljude, bez ikakvih očekivanja, ovog ponedjeljka želim da vas ohrabrim da uljepšate sebi dan i početak nedjelje tako što ćete i nekom drugom uljepšati dan. Evo mojih 19 prijedloga kako da danas budete pažljiviji i ljubazniji prema drugima:

  1. Pozovite roditelje i kažite im da ih volite,
  2. Platite kafu nepoznatoj osobi,
  3. Nahranite uličnog psa ili mačku,
  4. Donirajte malo novca u dobrotvorne svrhe,
  5. Dajte kompliment koleginici sa posla,
  6. Bez ikakvog razloga i povoda kupite poklon nekome ko vam je drag,
  7. Nahranite nekoga ko je gladan,
  8. Ostavite malo veći bakšiš nego inače,
  9. Platite nekome parking,
  10. Poklonite nekome svoju punu pažnju i ostavite telefon u tašni dok ste na kafi,
  11. Donirajte odjeću Crvenom krstu,
  12. Osmijehnite se prolazniku na ulici,
  13. Ponudite da pričuvate dijete prijateljima,
  14. Pridržite vrata onome ko ulazi poslije vas,
  15. Obećajte sebi da se cijeli dan nećete žaliti ni oko čega,
  16. Ponudite nekome da ga prebacite, iako vam nije usput,
  17. Konačno nađite vremena da se vidite sa nekim koga već dugo niste vidjeli,
  18. Pozovite nekoga kod sebe na večeru,
  19. Potrudite se da ne prekidate druge dok pričaju (zapanjujuće malo ljudi je dobro u ovome, ali više o tome drugom prilikom)

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.