Najava: pravda za ponedjeljak!

Rođena sam jednog ponedjeljka. Bila je Nova godina i majka mi je u djetinjstvu govorila da sam ja njen najljepši novogodišnji poklon.

Jednog ponedjeljka sam naučila da vozim biciklo bez pomoćnih točkova. Bila je 1997., uskršnji praznici, i tata i ja smo cijeli dan vježbali iza zgrade u Bloku 5. Tata je imao zelenu majicu, ja sam pala hiljadu puta i on je svaki put bio tu da me ohrabri da se dignem i da pokušam opet. Kada sam konačno uspjela, pomoćni točkići su zauvijek otišli u kutiju sa starim stvarima. Slika tate koji me hrabri na proljećnom suncu će me godinama kasnije bodriti da uvijek ustanem i nastavim dalje, bez obzira na sve.

Jednog ponedjeljka sam pošla na dijetu i u narednom periodu sam smršala 8 kila. Beogradski studentski život je podrazumijevao špagete za ručak svaki dan i to je brzo ostavilo posljedice oko kukova i struka. U nedjelju sam riješila da ću da promijenim nešto, a ponedjeljak je djelovao kao idealan dan za početak. I uspjela sam.

Jednog ponedjeljka sam se uselila u stan na četvrtom spratu jednog podgoričkog solitera. Nosila sam bezbroj kutija i torbi, u liftu koji radi rijetko i nerado. Uveče je nekoliko najdražih ljudi došlo kod mene, pili smo vino iz plastičnih čaša na terasi, a pogled na grad je zaista bio fenomenalan. U tom stanu su mi se desile neke od najljepših stvari u životu i kada sam odlazila iz njega, bila sam duboko zahvalna na toj terasi, tom liftu, jednoj djevojci koja živi dva sprata ispod i na svim onim ljudima koji su sa mnom provodili vrijeme u tih šezdeset kvadrata čiste sreće.

Jednog zimskog ponedjeljka veče sam plesala na ulici u Zagrebu sa čovjekom koga volim.

Jednog ponedjeljka sam održala prvi koučing u životu, a jednog drugog ponedjeljka me je stara klijentkinja pozvala da se pohvali sjajnim rezultatima koje je postigla pošto smo radile zajedno.

Sve u svemu, ponedjeljak je jedan potpuno lijep dan, nepravedno nevoljen i potcijenjen. Još u nedjelju popodne ljudi počnu da se žale na ponedjeljak, ni ne daju mu šansu da bude dobar za njih. Vidjela sam jednom grafit koji kaže: „Ponedjeljak je super, ono što ne valja je tvoj posao“. Nasmijala me je ova simpatična istina – otkad radim posao koji volim i u kome se osjećam ispunjeno i srećno, ponedjeljak mi pričinjava posebnu radost.

I zbog svega ovoga, odlučila sam da pokrenem kampanju sa ciljem da ponedjeljak opet dobije ljubav i poštovanje koje zaslužuje. Svakog ponedjeljka ću objavljivati preporuke za različite stvari koje možete da radite ponedjeljkom, a koje će vam pomoći da i vi volite ovaj divni dan kao ja. Jer ako imate toliki problem sa činjenicom da počinje nova sedmica, onda je stvarno vjerovatno problem u tome šta ćete raditi te sedmice, a ne u jednom malom simpatičnom danu koji vam iznova i iznova nesebično daje šansu da budete bolji i srećniji.

Pravda za ponedjeljak!

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Sve je bolje od dobro

Znate koje je najbesmislenija riječ u našem jeziku?

“Dobro.”

Nikako ne volim tu riječ, to je jedna obična budalaština koja ne opisuje ništa. Ravna linija u pulsu života, riječ kojom volimo da nazovemo sve što nam se dešava, valjda djetinjasto uplašeni da ako nije “dobro” onda je sigurno “loše”, a to ne valja, jer nas je nekad neko slagao da uvijek i svuda moramo da budemo dobro. Evo na šta mislim:

Jednom je mojoj prijateljici izgorio stan. Njena porodica je izgubila bukvalno sve materijalno što su posjedovali u velikom požaru. Kada smo je pitali sjutradan kako je, rekla je da je dobro.

Kada je moja sestra potpuno uprskala prijemni za fakultet, rekla je da je dobro.

Kada se jedna moja klijentkinja udala, pozvala sam je sjutradan da joj čestitam i pitam je kakav je osjećaj u braku, rekla mi je da je dobro.

Kada sam radila koučing sa klijentom kome je bio cilj da započne svoj biznis, pitala sam ga kako želi da se osjeća na svom novom poslu, odgovorio mi je da želi da bude dobro.

Svi su dobro, što god da se dešava. Neko umre i dobro smo, raskinemo vezu i dobro smo, izađemo za vikend u grad i dobro smo, vratimo se sa putovanja koje smo planirali cijele godine i bilo nam je dobro, uvijek i samo dobro, dobro, dobro.

Da li je to odbrambeni mehanizam kojim branimo sebi da osjećamo išta ili smo jednostavno prestali da se bavimo sobom do te mjere da više ni ne znamo kako smo? Dobro čak ni nije emocija! Sreća, zaljubljenost, strah, ljubomora, nervoza, uzbuđenje, trema, zadovoljstvo… To su emocije. Dobro je samo jedan univerzalni paravan iza koga se krije velika pasivnost i nula životnog entuzijazma. Tupa zona komfora u kojoj živi vječita magla a stvari nemaju svoje ime.

A ponekad nam je “dobro” ograda od bliskosti. Zamislite sretnete komšiju u ulazu, pita vas kako ste, a vi mu kažete: “Baš sam srećan danas”. Pitao bi vas zašto ste srećni i onda biste morali da mu kažete. To je već malo dijeljenje bliskosti, puštanje nekoga u svoj svijet, a iz nekog razloga mi se čini da bježimo od toga. Prije nekoliko godina sam prolazila kroz jedan naročito težak period u svom životu i jedna veoma draga i dobronamjerna žena mi je rekla: “Nemoj slučajno da neko vidi da si potištena i tužna, moraš da izgledaš dobro.” Moram, stvarno?! A šta je loše u tome da podijelimo malo svoje emocije sa nekim drugim i da onda zauzvrat i od drugih dobijemo isto? Iako cijenim dobronamjerni savjet, nisam ga poslušala nego sam dozvolila sebi da budem onako kako sam se osjećala. Ekstrovertna po prirodi, bilo mi je lako da sa drugima podijelim ono što je ključalo u meni i bila sam pozitivno iznenađena na koliko sam bliskosti, topline i podrške naišla od drugih. I stekla sam nekoliko novih predivnih prijateljstava. A sve to jer nisam gurala “dobro” tamo gdje mu nije bilo mjesto.

Ako hoćete da napravite nešto u životu, prestanite da budete “dobro” i dozvolite sebi širok spektar veličanstvenih emocija i doživljaja. Možete da budete istovremeno i radosni i zabrinuti, i srećni i uplašeni i ljuti i optimistični. Nemojte da pitate ljude koje volite “jesi li dobro”, pitajte ih “kako si” i dozvolite im da imaju dublji odgovor od “dobro”. Nemojte da pravite ciljeve u kojima ćete se osjećati “dobro”, jer dobro ne znači ništa. Ko god da ste i u kom god trenutku života se nalazite, zaslužujete mnogo više od mlakog “dobro”. I poklonite sebi s vremena na vrijeme neki dan koji će biti bilo kakav, samo ne dobar. Jer vjerujte mi, sve je bolje od “dobro”.

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Overthinking – kada misli postanu veće od tebe

“Šta znači ova poruka? Da li je sve u redu? Ako ostanem budna još sat vremena, ujutro neću moći da se probudim i zakasniću na posao i dobiću otkaz i moraću da se vratim da živim kod roditelja i biću nesrećna do kraja života. Od čega ću umrijeti? Nadam se da neću od neke teške bolesti. Mada, baš slabo vježbam i ponekad pušim i možda ipak budem imala strašan kraj. Gdje idemo kada umremo? Ma šta znači ova poruka, da je sve okej ili da nije okej? Ponekad umijem da pretjeram, glupo planem, kažem stvari koje ne mislim. Možda treba da raskinem? Pitam se koliko je sati sada u Tokiju… Tačno zavidim onim ljudima koji život provedu putujući, ranac na leđa i osvajaš cijeli svijet. Voljela bih tako i ja. Nikad neću zaspati. I neću postići ništa u životu. Kako to da paradajz gubi vitamine na hladnom? Uh, jednom sam kao dijete sjela na paradajz pred onim zgodnim likom što je radio u piljari. Ja sam imala 7 godina, on oko 20, ali mi je bio simpatija. Je li to normalno?”

I tako u nedogled.

Hiljade polu-povezanih misli za koje se grčevito držimo, pretjerano analiziramo i patimo. Tražimo veze onamo gdje veza nema, pokušavamo da proniknemo u suštinu stvari koje su van naše kontrole i spoznaje, svim silama se trudimo da udahnemo smisao najvećim besmislicama… Osjećaj je kao da pod punom ronilačkom opremom isfrustrirani kopamo po plićaku, zaglavljeni, uplašeni i bez daha, ne shvatajući da se ne davimo, da nema baš svaka voda svoju dubinu i da samo treba da dignemo glavu iznad površine i dišemo.

Na engleskom se ovo zove “overthinking”. Kod nas ga često prevode kao “previše razmišljanja”, ali po mom mišljenju overthinking znači i više od toga. Jer suština nije u tome da se ramišlja “premalo” ili “previše”, već da se u tom razmišljanju pretjerujemo, preuveličavamo i idemo van granica svakog smisla. Da mislima počnemo da povrjeđujemo sebe i ugrožavamo kvalitet svog života.

Radeći sa svojim klijentima, otkrila sam nekoliko izuzetno korisnih načina koji pomažu da se oslobodimo overthinkinga i da odmorimo od haosa u glavi.

  1. Vrlo malo odluka koju donosimo u životu su konačne odluke. Za puno ljudi, donošenje važnih odluka je često okidač za overthinking. Tako nam sve postaje pitanje života ili smrti, i na stvari gledamo pomalo fatalistički, kao da nećemo moći da popravimo ako nešto zeznemo. Naravno, u životu nema garancije za to kako će se stvari odvijati, ali kao da zaboravljamo da imamo pravo da se predomislimo. Da danas odlučimo jedno, a onda nakon izvjesnog vremena shvatimo da to nije bilo za nas i da promijenimo odluku. U suštini, vrlo je mali broj odluka poslije kojih “nema nazad”.
  2. “Leteći balon” je jednostavna vježba koja može da bude korisna mnogim overthinkerima. Zažmuri i ramisli o problemu. Stvori sliku situacije, odgledaj mentalni film gdje ćeš jasno vidjeti sve što te tišti. I onda u jednom trenutku zamisli kako se pored tebe pojavio veliki leteći balon, za koji se uhvatiš i on te polako podiže u vazduh, tako da sada možeš da vidiš svoj problem iz ptičje perspektive. Kako stvari izgledaju odozgo? Koliko je to oko čega brineš važno kada ga gledaš sa visine? Ako nastaviš da letiš tako i polako se udaljavaš od problema, koliko će on biti važan za mjesec dana? Za godinu? Kada budeš skroz daleko?
  3. Piši. Ne moraš svakodnevno da vodiš dnevnik (mada je to odlična navika), ali kada osjetiš da misli postaju veće od tebe, sjedi i piši sve o čemu razmišljaš. Primijetićeš koliko puno stvari suštinski nije ni vrijedno pomena i djeluju smiješno kada ih vidiš napisano.
  4. Vježbaj opraštanje i sebi i drugima. Veliki izvor overthinkinga su nagomilani ljutnja, bijes i krivica kojih nikako ne možemo da se oslobodimo. Kada oprostimo i iskreno otpustimo stvari koje su se dešavale, tada pronalazimo unutrašnji mir. Nedavno sam pisala tekst na tu temu, koji možeš pogledati ovdje.
  5. Testiraj svoje misli. Često do overthinkinga dolazi kada neku sporednu misao uzmemo kao apsolutnu istinu i to nam bude temelj za sva dalja razmišljanja. Zbog toga je važno da razvijemo sposobnost preispitivanja. Kada te idući put zapljusne overthinking, postavljaj sebi sljedeća pitanja: da li mogu sa stoprocentnom sigurnošću da tvrdim da je ovo što mislim tačno? Da li je moguć još neki scenario osim ovoga? Šta je alternativa ovome što mislim? Da li imam sposobnost da predvidim šta će se dogoditi?
  6. Prihvati svoje emocije, kakve god da su. Ponekad mi se čini da je industrija popularne psihologije i samopomoći stavila preveliki pritisak da uvijek moramo da budemo srećni, da moramo da se osjećamo poletno i savršeno i da moramo da budemo uspješni. Zbog svega toga, teško nam je da priznamo da nije sve savršeno i da se osjećamo potišteno, tužno, anksiozno, ljuto, zabrinuto… I onda krene lavina overthinkinga – ako se ne osjećam fantastično, sigurno je neki problem u meni. U suštini, sreća je samo jedna od velikog broja emocija koje možemo da imamo, a za nas je zdravo da nekada budemo i tužni i uplašeni i umorni. Ili, kako kaže arapska poslovica: “Ako je uvijek sunčano, nastaće pustinja.” Raduj se svojim emotivnim kišama i danima koji su potpuno nesavršeni, to je sve samo predivan podsjetnik da smo živi i da rastemo. Kada jednom prihvatimo da uopšte ne moramo uvijek da budemo okej, potreba za overthinkingom se smanjuje.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Nauči da kažeš “NE”

Sjećam jedne scene iz djetinjstva – sjedim pored prozora, prstom brljam po staklu i očajnički čekam da brat dođe iz škole. Naizmjenično žmurim na jedno pa na drugo oko i gledam kako se razdaljina između drveta i koša pomjera u zavisnosti na to kroz koje oko gledam. Ovu nevjerovatnu magiju sam otkrila juče, ali danas je već nestalo svo uzbuđenje oko toga i meni je samo dosadno. U pozadini čujem majku kako telefonira sa nekim. „Da mi je da dan traje jedno pedeset sati, pa da mogu da stignem sve što hoću,“ kaže. I ja iskreno strijepim da će majka konačno nekad uspjeti da se izbori kod tamo nekih nadležnih da se zvanični dan produži na 50 sati. Namigivanjem primaknem koš drvetu i razmišljam o tome kakva bi to bila bolna agonija da dan traje 50 sati i što će to kome kada i ovako vrijeme prolazi sporo kao puž?

Mnogo kasnije, kad više nisam imala vremena da mijenjam razdaljinu između dva predmeta namigivanjem, poželjela sam da predložim majci da napravimo već jednom tu peticiju za produženje dana. Trebalo mi je da stignem sve. Da budem dovoljno odmorna da prema svima budem ljubazna i da svakom izazovu u svom životu mogu da se posvetim sa jednako entuzijazma. Da stignem i na posao i na kafu i na koučing i na kurs jezika i na trčanje i da prošetam psa i da odgledam klip na kome gorila odgaja tigra i da pripremim trening za klijenta i da posjetim babu i đeda. I da odspavam. San sam, kako to obično ide, prvi žrtvovala. Pa kafe i posjete i klipove. Entuzijazam i ljubaznost su bili u opadanju. Onda mi je brzo postalo svejedno šta radim jer sve radim automatski.

Kad sam konačno pozvala majku u želji da joj ispričam kako sam je se sjetila i kako ćemo da napišemo peticiju da se dan produži, shvatila sam da se nisam čula sa njom već nekoliko dana i ona je bila ljuta zbog toga. I tada sam počela da se pitam – je li ovo život?

Magija je nastala onda kada sam shvatila da je količina obaveza smanjivala količinu produktivnosti. A rješenje je bilo toliko očigledno da je bilo smiješno – samo treba da kažem “ne”. Prvo sebi. Ne, nema ostanajanja u kancelariji duže, ne, ne možeš da preskačeš spavanje, ne, nećeš ići na kurs meditacije kad već i sama znaš da meditiraš, ne, ne ne. I to nije bilo uvijek jednostavno i tražilo je samodisciplinu. Ne onu strogu samodisciplinu, već baš suprotno (što nije umanjivalo činjenicu da mi je bilo vrlo bolno da prihvatim da odjednom ne mogu sve).

A onda je trebalo reći ne i drugima. Neću na kafu sa tobom, drugarice iz osnovne škole sa kojom se nisam vidjela već 13 godina. Ne, ne možemo da zakažemo koučing nedjeljom veče. Ne, nemam vremena da odgovorim na anketu. Neću da pišem CV i motivaciono pismo za tvoju sestru. Neću da volonterski odradim koučing za tvog druga. Ne, ne, ne i ne.

Reći ne drugima je bilo još teže. Možda zato što sam imala snažnu potrebu da udovoljim svima u svim zahtjevima i prohtjevima, a možda zato što sam u svojoj glavi napravila strašnu grešku što sam pomislila da će moje “ne” uticati negativno na moje odnose sa drugima.

A desilo se upravo suprotno: zauzvrat sam dobila podršku od drugih, razumijevanje i kvalitetnije provedeno vrijeme. I konačno sam se naspavala.

Otkrila sam nekoliko jednostavnih pravila u svemu ovome:

  1. Kvalitet moje brige o drugima raste kada raste moja briga o sebi. Time što sam naučila da kažem “ne” manje važnim stvarima, mogla sam sa više energije da se posvetim stvarima koje sam riješila da hoću da radim. I postala sam prisutnija u sopstvenom životu, što mi je dalo mogućnost da kvalitetno budem tu za ljude koji su mi važni.
  2. “Ne” treba da bude brzo i ljubazno i ne moram da se pravdam nikome zašto nešto hoću ili neću. Jedno obično “izvini, danas popodne mi stvarno ne odgovara,” u većini slučajeva potpuno završi posao i niko se ne naljuti.
  3. Nekoliko izgovorenih “ne” mi je dalo veliki prostor da kažem “da” stvarima koje su stvarno bitne i vrijedne u mom životu. Rad sa klijentom na koučingu je važan i zahtijeva moju punu pažnju. Vrijeme sa bratom i sestrom je važno. Ali ispunjavanje aplikacije za posao za komšinicinog sina nije. Što me dovodi do sljedećeg:
  4. Shvatila sam da ljudi imaju tendenciju da mi “uvale” da radim stvari umjesto njih, a to meni predstave kao “pomoć”. Recimo, ako ti treba pomoć da napišeš motivaciono pismo, možeš da mi pošalješ to što si do sada napisala, pa ću ti dati svoje komentare i sugestije. To je pomoć. Ali ako očekuješ od mene da ću ga ja čitavog napisati, to nije pomoć već mi uvaljuješ da radim tvoj posao. Onda kada sam naučila da odvajam pomaganje drugima od ispunjavanja tuđih hirova, postalo mi je drastično lakše da kažem “ne”.
  5. Postoje alternative – između toga da nekoga odbijem i toga da objeručke prihvatam što se od mene traži, postoji čitav spektar mogućih scenarija.

 

Danas u kolima, dok sam čekala zeleno, naizmjenično sam žmurila na lijevo pa na desno oko i tako pomjerala semafor u odnosu na banderu. Učim turski, radim koučinge, držim treninge, vodim svoj biznis i imam prelijepo ispunjeno slobodno vrijeme. I sve stižem. Nekoliko malih “ne” me je dovelo do toga da ono čemu sam rekla “da” stvarno vrijedi. I život je opet lak, kao onda davno kada sam brljala prstom po prozoru, a 24 sata su mi zaista dovoljna za sve.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.

Vještina praštanja

Svaki put kada slušam o praštanju, iznova se oduševim tom veličanstvenom majstorijom. Oprostiti, prvo drugima za sve što su namjerno i nenamjerno radili, a što nas je povrijedilo. Potom oprostiti sebi za sve gluposti, idiotluke i za sva strašna i manje strašna nedjela, za sve one stvari koje u grlu pumpaju balon krivice od koga ponekad pred spavanje ne možemo da dišemo. I na kraju oprostiti životu, okolnostima, situacijama, pravim stvarima koje su došle u pogrešno vrijeme, mimoilaženjima, neskladima, putevima koji ne vode nikud, vremenu, stanju u zemlji i svemu drugome što bi moglo zasluživati naš oprost. A zaslužuje ga sve – ne zbog toga što za sve što se dešava postoji neko opravdanje, nego zarad unutrašnjeg mira. Zarad onog blaženog osjećaja odmora koji imamo kada nakon dugo vremena pustimo teški teret.

Ali evo u čemu je kvaka: ja zaista ne znam kako se prašta. Čvrsto odlučim da ću nekome da oprostim, pa onda neko vrijeme mislim da sam oprostila (možda i stvarno jesam), ali se u nekom trenutku predomislim i vidim da ipak ne mogu da oprostim. Ne znam, valjda nisam spremna. Ili me toliko pojede ljutnja, da ni neću da oprostim. Zajapurene misli mi lupaju o lobanju, zapjenim se kao bataljon epileptičara u tom svom bijesu i neću da oprostim te velike neoprostivosti i nepravde koje mi drugi ljudi naprave. A opet, nekada se desi nešto što mi pogazi najveća životna uvjerenja, a ja sa unutrašnjom mudrošću dostojnom najvećih zen majstora oprostim sa nevjerovatnom lakoćom.

Ne znam kako se prašta i mislim da niko to ne zna. Nema ispravnog načina da se oprosti, kao što nema ispravnog načina da se voli ili da se žaluje ili da se ljuti. Znam samo da nekom magijom to nekad uspijem, a što više radim na sebi to mi lakše i prirodnije dolazi. Osjećaj je toliko olakšavajuć i lijep, iskreno praštanje na mene djeluje pročišćujuće i oslobađajuće. Godinama me opraštanje zanimalo i fasciniralo i nakon puno proučavanja, uspjela sam da dođem do nekoliko zaključaka koji su za mene bili dragocjeni.

  1. Oprostiti ne znači prihvatiti negativno ponašanje i biti žrtva. Oproštanje i briga o sebi i svojim potrebama ne treba da budu u konfliktu – mogu da oprostim neznanom junaku koji mi je prije godinu dana ukrao auto, ali to ne znači da ga podržavam u tome da krade niti da je ok krasti moja kola. To samo znači da biram da ne idem kroz život vječno ljuta.
  2. U partnerskim odnosima, praštanje ne znači pomirenje. Oprostiti znači da ste riješili da sve ono što je bilo u starim odnosima, tamo i ostane. Da ste riješili da nastavite da idete dalje i da ste pustili svoje bivše da to i budu – bivši. I da dajete drugim ljudima priliku da grade bliskost sa vama, ne tjerajući ih da oni ispaštaju za grjehove onih koji su ranije bili tu.
  3. Oprostiti sebi je jedna od najboljih stvari koju možemo da uradimo za svoje mentalno zdravlje i svoj spokoj. Koja god da je težina strašnog tereta koji nosimo, mi nismo naš grijeh. Za neka strašna ponašanja imamo neko opravdanje, izgovor ili razlog, a opet postoje u životu svih nas one bezvezne stvari koje smo napravili a ni ne znamo zašto. Ponekad snosimo posljedice, ponekad ne. I ponekad nam drugi ljudi oproste, a nekad nam se čini da na koja god vrata pokucamo naiđemo na zid osude. Ali mi nismo naša strašna ponašanja i oprostiti sebi znači da dajemo sebi dozvolu da se vratimo kući, u sebe, sigurni da ćemo tu uvijek pronaći bezbjedno utočište. Šta god da je teret koji nosite, oproštaji koje dobijate od drugih ljudi će biti iznenađujuće beznačajni za lakoću vašeg življenja sve dok ne naučite da oprostite sebi.
  4. Praštanje je čin ljubavi. Ljubavi prema sebi – praštam jer volim sebe dovoljno da želim sebi mir. Ljubavi prema drugima – bilo da ih oproštajem ujedno puštam da odu ili im oproštajem otvaram put do bliskosti. I konačno, ljubavi prema životu, jer u svijesti o konačnosti života, oprostiti znači da volimo život dovoljno da mu dozvoljavamo da bude najbolji moguć za nas.
  5. Praštanje nas uvijek mijenja. I mislim da je vjerovatno zbog toga toliko teško oprostiti, jer intuitivno svi znamo da će nas opraštanje preoblikovati, a jedan dio nas se uvijek zadrto drži starih obrazaca. Opraštanjem ponovo preuzimamo odgovornost nad svojim životom i prihvatamo da je isključivo na nama da od svog trenutnog stanja napravimo ljepši i bolji život.
  6. Za praštanje nisu potrebni ni izvinjenje ni pomirenje. Od nekih ljudi nikada nećete dobiti izvinjenje, nećete se pomiriti i nećete imati priliku da porazgovarate. Ali praštanje ne bi ni trebalo da bude reakcija na tuđe ponašanja, praštanje je unutrašnji proces tokom koga možete da žalujete, ljutite se, budete tužni i da na kraju jednostavno otpustite to sve, uz puno ljubavi.

Ne postoji matematička formula za praštanje. Veličina nanijete štete puta količina ljubavi podijeljeno sa brojem suza? Ne znam, ja još uvijek nisam naučila kako da uvijek i svuda oprostim sve i svima, vjerujem da nije niko. Ali sam naučila da je i praštanje, baš kao i ljubav, odnos koji gradim prema sebi i prema drugima. I znam da se na tome radi.

 

Ukoliko želiš da zakažeš individualni koučing sa mnom u Podgorici ili preko Skype-a, piši mi na jelena@smartchange.me 
Ilustracija i tekst su autorski rad Jelene Marković. Zabranjeno je kopirati sadržaj sa ove stranice bez dozvole autora.